Šta je zapravo odlučio Ustavni sud BiH u pogledu obaveznog nošenja maski i zabrane kretanja?

“Zabrana kretanja i obavezno nošenje maski su neustavni” naslov je koji se mogao pročitati na većini portala protekla tri dana.

Prema pisanju N1: “Ustavni sud je na sjednici održanoj tijekom dana presudio kako mjera ograničenja kretanja u noćnim satima koja je na snazi u Federaciji BiH te obveza nošenja zaštitnih maski kako u zatvorenim prostorima tako i na otvorenome koja je na snazi u oba entiteta predstavljaju “miješanje u temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”.

Kako prenosi Avaz, radi se o povredi prava na privatni život i na slobodu kretanja, koje je izvršeno naredbama uskih segmenata izvršne vlasti o obaveznom nošenju zaštitnih maski i o ograničenju kretanja, u konkretnom slučaju kriznih štabova ministarstava zdravstva.

Ali šta je zapravo sadžaj odluke Ustavnog suda BiH?

Činjenica je da su apelacije podnesene protiv Naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine i Naredbe Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020. godine djelimično usvojene. Činjenica i da je utvrđeno kršenje prava na „privatni život“ i prava na slobodu kretanja.

Ipak, Ustavni sud napominje da je zaštita populacije od opasnosti COVID-19 veliki i težak izazov za vlasti u svim državama, te da mjere koje se u takvim situacijma nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih odnosno ustavnih prava. Ustavni sud ističe da ni Evropska konvencija ni Evropski sud za ljudska prava ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obaveze koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi, zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje, moglo smatrati povredom pozitivnih obaveza države. U tom svjetlu, Ustavni sud je odbio apelacije u dijelu kojim je traženo da se pomenute naredbe ukinu, odnosno stave van snage. Prema obrazloženju, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelacije u ovom dijelu s obzirom na postojeću zdravstvenu situaciju i u Bosni i Hercegovini i svijetu i činjenicu da za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije svakako postoji veliki javni interes, kao i da bi mogle nastati negativne posljedice ako bi se osporene naredbe odmah ukinule”.

Mjere koje je donio Krizni štab ne odstupaju bitno od mjera koje se preduzimaju u nizu drugih država i koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. Ustavni sud se ne smatra nadležnim niti pozvanim da te mjere cijeni sa stručnog medicinskog aspekta.

Kada je u pitanju sadržaj mjera koje javna vlast, odnosno Krizni štab pri Ministarstvu zdravstva preduzuma, Ustavni sud smatra da one u načelu ne odstupaju bitno od mjera koje se preduzimaju u drugim državama i koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. Činjenica je da su mjere donesene od strane struke tj. ministarstva zdravstva pa se Ustavni sud ne smatra nadležnim niti pozvanim da te mjere cijeni sa ovog tj. stručnog medicinskog aspekta.

Ipak, Ustavni sud upozorava da mjere kojima se zadire u osnovna ljudska prva i to u ovako masovnom obimu u odnosu na cjelokupno stanovništvo, moraju biti i proporcionalne cilju kojem se teži, što podrazumijeva njihovu primjenu nakon detaljne analize i zaključka, te ispitivanja da li bi druge blaže mjere vodile istom javnom cilju. Osim toga, mjere moraju biti pod stalnim preispitivanjem kako ne bi trajale duže vrijeme od neophodnog.

Ono što je posebno važno, po ocjeni Ustavnog suda, jeste da mjere koje javne vlasti preduzimaju moraju biti primjerene demokratskom društvu, odnosno biti usmjerene ka zaštiti demokratskog poretka od prijetnji tom poretku. U tom svjetlu, Ustavni sud podsjeća na potrebu poštovanja vladavine prava i podjele vlasti te napominje da su upravo neograničena ovlašćenja izvršne vlasti (de iure ili de facto) jedna od glavnih prijetnji demokratskom poretku, te da kao takve predstavljaju obilježje apsolutističkih i diktatorskih sistema.

U situaciji kada se masovno ograničavaju kvalifikovana ljudska prava mjerama usvojenim od strane tijela koje je formirala izvršna vlast (kriznog štaba), Ustavni sud ukazuje da je neohodno obezbijediti kontrolu zakonodavne nad izvršnom vlašću. Uobičajena je praksa u demokratskim sistemima da u vanrednim situacijama zakonodavna vlast, prethodno prenese svoje nadležnosti na izvršnu vlast ili naknadno odobri takvo postupanje izvršne vlasti. U svakom slučaju, nadzor zakonodavne vlasti mora postojati, naročito u situaciji poput postojeće pandemije – epidemije Covid – 19 koju karakteriše objektivna nemogućnost spoznaje njene prirode i opasnosti, kao i neizvijesnost u pogledu njenog trajanja.

Ustavni sud smatra da je u takvim slučajevima neophodno obebzijediti pravni okvir na osnovu kojeg će izvršna vlast preduzimati neophodne mjere (kojima se ograničavaju ili ukidaju prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije), koji bi uspostavio ograničenja koja onemogućavaju zloupotrebu ovlašćenja od strane izvršne vlasti. Ustavni sud ukazuje da je suprotno vladavini prava da u diskreciono pravo izvršne vlasti spadaju nesputana ovlašćenja. Svrha člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju je da u demokratskom poretku postoji izvjesna zaštita od proizvoljnih miješanja u navedena prava od strane javnih vlasti.

Po ocjeni Ustavnog suda, pravni okvir djelovanja kriznih štabova je postavljen preširoko i bez adekvatne kontrole, odnosno učešća kako najviše izvršne vlasti, tako i zakonodavne vlasti.

Ustavni sud naglašava da ni Evropska konvencija, ni Ustav Bosne i Hercegovine nisu prepreka za preduzimanje mjera kojima se primarno štiti život pojedinaca, odnosno njihovo zdravlje, već imaju cilj da obezbijede da bilo koje mjere koje se preduzmu u ostvarivanju tog cilja budu srazmjerne. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega konstatuje da ne postoji čvrst i jedinstven stav u pogledu svih relevantnih pitanja u vezi pandemije, pa tako ni čvrst zdravstveni, naučni stav u pogledu najbolje prakse u suzbijanju širenja navedene zarazne bolesti. Ipak, u demokratskom društvu, ovako značajne mjere, iako usmjerene na zaštitu zdravlja, nakon dužeg perioda postojanja opasnosti-pandemije, i kada je i ubuduće neizvjesno njeno trajanje i tok, moraju biti pod stalnom kontrolom zakonodavne vlasti i uz učešće najvišeg organa izvršne vlasti. Dakle, trebalo bi da sa njihove strane budu procjenjivane, odobravane i kontinuirano provjeravane.

U tom smislu, ključni je problem, po ocjeni Ustavnog suda, što je pravni okvir djelovanja kriznih štabova postavljen na preširoko i bez adekvatne kontrole, odnosno učešća kako najviše izvršne vlasti, tako i zakonodavne vlasti, što je za posljedicu imalo donošenje mjera (iako usmjerenih na zaštitu zdravlja) kojima se jednom dijelu stanovništva Federacije Bosne i Hercegovine (Kanton Sarajevo-obaveza nošenja maski), odnosno njenom cjelokupnom stanovništvu (temporalno ograničenje kretanja) ozbiljno zadire u osnovna ljudska prava. Navedeno dovodi u pitanje i sam princip vladavine prava koji podrazumijeva postojanje sigurnosnih mehanizama relevantnih za sva prava iz Evropske konvencije. Neadekvatno i neblagovremeno djelovanje javnih vlasti, najprije zakonodavne vlasti, dovodi do kršenja tih prava, ukoliko ta vlast propusti regulisati negativne efekte zadiranja izvršne vlasti u prava pojedinaca i stanovništva u cjelini.

Kada se dovede u vezu zahtjev da miješanje u ljudska prava bude zasnovano na zakonitosti i kada se uzmu u obzir atributi demokratskog društva, jasno je da je u konkretnom slučaju izostala neophodna uloga zakonodavne i najviše izvršne vlasti, zbog čega mjerama nedostaju ovi bitni elementi da bi se u potpunosti moglo smatrati da su u skladu sa standardima kvalifikovanih ljudskih prava koja su konkretno u pitanju.

Na kraju, Ustavni sud zaključuje da je nepreuzimanje odgovornosti i pasivnost najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji BiH da na jasan i blagovremen način u okviru svojih ovlaštenja uspostavi okvir djelovanja izvršne vlasti za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 u suprotnosti sa obezbjeđivanjem poštovanja garancija obuhvaćenih pravom na „privatni život“ i pravom na „slobodu kretanja“, s obzirom da u konkretnom slučaju miješanje u ustavna prava ne zadovoljava princip sadržan u testu neophodnosti („democratic necessity test“).

Cijelu odluku možete pročitati ovdje.

Podijelite članak sa prijateljima i time podržite blog Riječ pravnika.

Leave a Reply