Spor male vrijednosti

Postupak u sporovima male vrijednosti je posebni, skraćeni i pojednostavljeni postupak u kome su mnoge procesne radnje redukovane u interesu ekonomičnosti, a u kojem se rješavaju sporovi manje vrijednosti (do maksimalne vrijednosti spora predviđene zakonom). Koje su specifičnosti postupka u sporovima male vrijednosti, koliki je vrijednosni cenzus da bi se postupak vodio po pravilima ovog posebnog postupka, koji sporovi se ne smatraju sporovima male vrijednosti bez obzira na vrijednosni cenzus, te kakav je stav Ustavnog suda Republike Srpske o ovim odredbama, saznajte u nastavku teksta.

PRESUDA SPOR MALE VRIJEDNOSTI

Vrijednosni cenzus za spor male vrijednosti

Sporovi male vrijednosti su:

  • sporovi u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000 KM;
  • sporovi u kojim se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu ali je tužilac u tužbi istakao da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određen novčani iznos (tzv. facultas alternativa) koji ne prelazi iznos od 5.000 KM;
  • sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne  prelazi iznos od 5.000 KM.

Koji se sporovi ne mogu smatrati sporovima male vrijednosti (bez obzira na vrijednost)

Sporovima male vrijednosti ne smatraju se (bez obzira na vrijednost spora):

  • sporovi o nepokretnostima (sporovi o stvarnim pravima na nepokretnostima, kao i sporovi o predaji nepokretnosti u posjed)
  • sporovi iz radnih odnosa i
  • sporovi zbog smetanja posjeda.

Nasuprot tome, sporovi kojima se traži isplata cijene za nekretninu, naknada za korištenje nekretnine po osnovu zakupa i druga novčana potraživanja u vezi sa nekretninama, smatraće se sporovima male vrijednosti ako potraživanje po takvim tužbama ne prelazi iznos od 5.000 KM.

Rokovi u sporovima male vrijednosti

Rok za žalbu protiv odluke (presude/rješenja) u sporovima male vrijednosti je 15 dana.

Paricioni rok, odnosno rok za dobrovoljno izvršenje činidbe iznosi 15 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ZPP o dostavljanju, od prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje. Rok za podnošenje prijedloga za dopunsku presudu je takođe 15 dana.

Pravo na žalbu u sporovima male vrijednosti

Na presudu u sporovima male vrijednosti je dopuštena žalba kao redovan pravni lijek, ali značajna razlika u odnosu na ostale sporove je u tome što se u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti iz sva tri razloga koja su propisana članom 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nego samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, u sporovima male vrijednosti isključen je razlog za podnošenje žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ustavnost odredaba o ograničenju prava na žalbu u sporovima male vrijednosti

Nedavno je Ustavni sud Republike Srpske ocjenjivao ustavnost odredbama Zakona o parničnom postupku koje se odnose na spor male vrijednosti. Konkretno, podnosilac inicijative je smatrao da član 433. stav 1. nije u saglasnosti sa članom 108. Ustava Republike Srpske, odnosno da se tom zakonskom odredbom onemogućava ostvarivanje prava na podnošenje i izjavljivanje žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporovima male vrijednosti , što je zagarantovano članom 113. stav 1. Ustava. Pored toga, u inicijativi je navedeno da onemogućavanje svim subjektima u pravnom prometu da izjavljuju žalbu po svim osnovima, bez obzira na visinu vrijednosti spora, dovodi do nejednakosti u pravnom prometu što se indirektno održava na zaštitu građanskih prava i ljudskih sloboda, zagarantovanih Ustavom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda.

Sud nije prihvatio inicijativu za ocjenu ustavnosti (vidi Rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U-65/17 od 23.05.2018. godine), ali je sudija  Ustavnog suda RS, Irena Mojović dala izdvojeno mišljenje na Rješenje Suda u ovom predmetu, kako slijedi:

​”Razumljivo je da zakonsko uređivanje razloga za žalbu u sporovima zaista male vrijednosti može imati ograničenje po osnovu visine vrijednosti ovih sporova, koje je bilo propisano i u ranijim zakonima o parničnom postupku. Međutim, smatram da ne postoji legitiman cilj kojim se može opravdati upravo ovakvo propisivanje kao u članu 429. stav 1. Zakona, uslijed kojega je, po mom mišljenju, neproporcionalno i nerazumno ograničeno pravo na potpunu žalbu po svim osnovama iz Zakona. Ovo zbog toga što, prema osporenoj odredbi člana 433. stav 1. Zakona, u najvećem broju sporova nije omogućena žalba po njenom bitnom osnovu, a to je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ni materijalno pravo se ne može pravilno primijeniti ako prethodno nije utvrđeno istinito činjenično stanje, pa ni po ovom osnovu ovako propisana žalba ne bi bila djelotvorna.

Inicijativom se ne osporava sama propisana visina vrijednosti sporova male vrijednosti, no, smatram da se, bez ocjenjivanja ustavnosti i ove zakonske odredbe, saglasno ovlaštenju Suda prema Zakonu o Ustavnom sudu Republike Srpske nije moglo doći do suštinske ocjene ustavnosti, koja je tražena inicijativom. Imajući u vidu visinu primanja u Republici Srpskoj, ovako propisana, po mom mišljenju, previsoka vrijednost za sporove male vrijednosti prouzrokuje pravnu nesigurnost i nejednakost građana po osnovu imovinskog stanja, što je suprotno garanciji zabrane diskriminacije iz člana 10. Ustava. Opšte je poznato da su uglavnom građani slabijeg imovinskog stanja stranke u sporovima male vrijednosti. Ovako previsoko postavljenim iznosom zakonodavac je ozbiljno doveo u pitanje ne samo apstraktnu pravnu jednakost, nego i saglasnost osporene zakonske odredbe sa članom 16. Ustava, kojim je garantovano da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i da je svakome zajamčeno pravo na žalbu protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

U odnosu na propisanu vrijednost sporova male vrijednosti do 5000 KM u Republici Srpskoj, ona je znatno veća nego u nekim zemljama u okruženju, pa je npr. u Crnoj Gori taj iznos do 1000 eura, u Hrvatskoj do 1350 eura, a u ekonomski jačim i bogatijim zemljama Evropske unije je do 2000 eura. U periodu od 2003. godine kada je Zakonom o parničnom postupku Republike Srpske bila propisana vrijednost sporova male vrijednosti do 3000 KM, pa do 2013.godine, kada je propisana u iznosu do 5000 KM, nisu se promijenili razlozi za žalbu u sporovima male vrijednosti. Međutim, nedostaje objektivni razlog za ovakvo enormno povećanje vrijednosti do koje se sporovi smatraju sporovima male vrijednosti, pošto su ekonomske prilike u Republici nesporno takve da objektivno visinu vrijednosti sporova male vrijednosti čak do 5000 KM čine neopravdanim ograničavajućim uslovom za jednak pristup žalbi po svim osnovama, dakle, za jednak pristup sudu. Smatram da ne postoji legitiman cilj kojim se može opravdati ovakvo ograničenje prava na izjavljivanje žalbe u sporovima tzv. male vrijednosti i da ovakvo propisivanje nije ustavnopravno utemeljeno.

Smatram da ovakvo ograničenje zaštite prava na žalbu po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je uslovljeno i ograničeno propisanom vrijednošću sporova male vrijednosti, nije dovoljno zasnovati na ovlaštenjima zakonodavca iz člana 122. Ustava, niti razlozima cjelishodnosti Zakona. Po mom mišljenju, ovakvo ograničenje žalbenih razloga ne može se opravdati ni cjelishodnošću, ni zakonodavnom politikom u tolikoj mjeri da se u ovom slučaju Ustavni sud ne bi mogao upuštati u ocjenu ustavnosti. Zakonodavnoj politici i cjelishodnosti zakona Ustav je postavio granice i to u prvom redu osnovnim načelima zaštite ljudskih prava, a zatim članom 48. stav 1. Ustava, kojim je propisano da se prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti niti ograničiti i članom 49. stav 1. i 2. Ustava kojim propisano da se slobode i prava ostvaruju neposredno na osnovu Ustava, osim kad je Ustavom propisano da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Shodno navedenom, smatram da je osporena odredba nesaglasna i sa odredbom člana 108. stav 1. Ustava prema kojoj zakoni moraju biti u saglasnosti s Ustavom. Dakle, da bi ograničenje razloga za žalbu u vezi sa propisanom visinom vrijednosti sporova male vrijednosti bilo saglasno Ustavu, ove odredbe Ustava moraju biti poštovane, da ograničenje ne bi ugrozilo suštinu samog prava.

…Žalba propisana članom 433. stav 1. Zakona, pod uslovom propisanim odredbom člana 429. stav 1. Zakona, ne može se smatrati efikasnim pravnim sredstvom, jer neproporcionalno ograničenje ovog pravnog sredstva može dovesti do nejednake zakonske zaštite prava građana pred sudovima, a kao krajnja posljedica je smanjenje pravne sigurnosti.”

Leave a Reply