Kad su već aktuelne izmjene Zakona o uređenju prostora i građenju, imam jedno pitanje za predlagača: Gdje su građani?
Jer od odgovora na to pitanje zavisi da li ćemo imati gradove po mjeri čovjeka, ili gradove po mjeri profita.
Sve do izrade nacrta dokumenta prostornog uređenja, građani ne učestvuju u njegovoj pripremi. Najčešće, građani ni ne znaju da je izrada u toku.
Načelno, nakon što se donese odluka da se pristupa izradi ili izmjenama dokumenta prostornog uređenja, postoji obaveza da se u dva sredstva javnog informisanja objavi poziv zainteresovanim licima koja su vlasnici nepokretnosti u obuhvatu da u roku od 15 dana dostave svoje prijedloge i sugestije za određena planska rješenja. Diskutabilno je, međutim, koliko je to način da se građani zaista upoznaju sa tom informacijom i šta oni u ovoj fazi, na osnovu sadržaja takve objave, mogu da predlože ili primjedbuju.
Osim toga, iako se poziv objavljuje javno, vidljivo je da se ova odredba primarno odnosi na vlasnike parcela na kojima se planira izgradnja, koji bi mogli predlagati da se na njihovoj parceli gradi (ili rjeđe – ne gradi) zgrada, a ne na opštu javnost i građane koji ostaju da žive na predmetnom obuhvatu. Vrlo rijetko bi građani i javnost unaprijed mogli imati bitne prijedloge i sugestije, samo na osnovu informacije da će se donositi novi ili mijenjati postojeći dokument prostornog uređenja.
1. Stručna rasprava
Prednacrt dokumenta prostornog uređenja se razmatra na stručnoj raspravi. U stručnoj raspravi, po prirodi stvari, ne učestvuju građani. Ali građani se ne uključuju na bilo koji način u fazi dok je dokument prostornog uređenja u fazi prednacrta.
Dakle, druga ključna faza, rasprava o prednacrtu dokumenta, prolazi bez onih koji će živjeti sa “posljedicama” tog dokumenta.
2. Građani „uključeni“ nakon što se utvrdi nacrt
Tek nakon što je utvrđen nacrt dokumenta prostornog uređenja, deklarativno se uključuju i građani.
Na koji način? Tako što se dva puta, u dva sredstva javnog informisanja obavijesti javnost da je u toku izrada regulacionog plana i da mogu izvršiti uvid.
Kada se radi o regulacionim planovima za područje Banjaluke, uvid uglavnom mogu izvršiti na sajtu Gradske uprave, na kome se od mnoštva priloga nalazi samo plan prostorne organizacije (grafički prikaz), prikaz geodetske podloge i tekstualni dio (obrazloženje plana). Za sve druge važne dokumente i priloge (a ima ih prilično) morate otići u sjedište privrednog društva koje je dobilo posao izrade plana, koji će vam to pokazati na svom računaru. Druga opcija je da posjetite kancelariju mjesne zajednice na čijem se području nalazi prostor koji se uređuje regulacionim planom i tu možete pretraživati te priloge u paprinoj formi, uredno složene i smotane kao za arhivu.
Da, to je način uvida u dokumente prostornog planiranja u 2025. godini. U vremenu kada sve može biti transparentno u roku od par minuta i dostupno svima, ovakav pristup nije slučajnost, već svjestan izbor.
3. Ključna mišljenja nevidljiva
U tekstualnom dijelu plana obično se ne prilažu niti objašnjavaju mišljenja organa ili pravnih lica koja su pribavljena prilikom izrade plana (recimo, vodovoda, elektrodistribucije, telekomunikacionih operatera i sl.)
Rezultat?
Apsurdi, poput situacije da regulacioni plan navodi da su potrebne 3 trafostanice radi povećanog broja stanovnika usljed izgradnje novih kolektivnih stambeno-poslovnih objekata, nakon čega se bez ikakvog obrazloženja zaključuje da će biti ipak dovoljne dvije, jer će ostatak primiti “rubne trafostanice“. Bez ijedne informacije o njihovim kapacitetima. Građani se mogu samo nadati da je nadležno pravno lice na to dalo pozitivno mišljenje, i da se nije primjenjivalo pravilo „ko ćuti znači da se slaže“ iz čl. 42. st. 4. Zakona o uređenju prostora i građenju.
4. Primjedbe građana — uz nepotpuna uputstva
Građani zatim mogu podnijeti primjedbe, prijedloge i sugestije. Zakon kaže da se mogu podnijeti i elektronskim putem, što je za pohvalu.
Ali — javni poziv na sajtu Gradske uprave, nerijetko, osim konstatacije da građani mogu podnijeti primjedbe, prijedloge i sugestije, ne sadrži nikakvo uputstvo kako, gdje ili kome. Nekada se ipak navodi da mogu biti dostavljeni dopisom Odjeljenju za prostorno uređenje i građenje, a ponekad i da se mogu upisati u svesku na mjestu izlaganja nacrta.
To je nepotpuno, dovodi građane u zabludu o mogućim načinima dostave prigovora i time im isto otežava.
5. Javna rasprava ili javni monolog?
“Nosilac izrade obavezan je da razmotri sve primjedbe, prijedloge i mišljenja koji su dostavljeni tokom javnog uvida i prije utvrđivanja prijedloga dokumenta prostornog uređenja prema njima zauzme stav, te da obrazložen stav u pisanoj formi dostavi nosiocu pripreme i licima koja su dostavila svoje prijedloge, primjedbe i mišljenja.”
Dalje, Zakon kaže da se stav nosioca izrade plana prema primjedbama razmatra na javnoj raspravi.
Međutim — Zakon ne propisuje rok za dostavljanje obrazloženih stavova na primjedbe, prijedloge ili mišljenja.
U praksi ih nosilac izrade uvijek dostavlja poslije javne rasprave.
To znači da:
-
građani do javne rasprave nemaju pojma šta je obrazloženje njihovih stavova,
-
nemaju mogućnost pripreme,
-
učestvuju u javnoj raspravi bez potrebnih informacija.
To bi bilo kao debata u kojoj jedna strana unaprijed zna argumente druge, a druga djeluje pod parolom “snađi se” i improvizuj. Što može biti uzbudljivo, kad nije u pitanju regulacioni plan koji mijenja život hiljadama ljudi.
6. A sada spektakl!
“Nosilac pripreme objavljuje javni poziv za javnu raspravu u najmanje jednom dnevnom listu dostupnom na teritoriji cijele Republike tri dana prije i na dan održavanja rasprave, kojoj mogu prisustvovati sva zainteresovana lica.”
Dakle — negdje u nekom dnevnom listu, 3 dana prije.
Tri dana.
Ne tri radna dana — samo tri dana.
U pravu se ovako kratki rokovi koriste samo u izuzetno hitnim slučajevima: izricanje mjera zabrane u krivičnim postupcima, u postupcima za oduzimanje poslovne sposobnosti, ili za određivanje prisilnog zadržavanja u psihijatrijskoj ustanovi i sl. Dakle, tamo gdje značaj ili težina posljedica određenih mjera zahtijeva posebnu hitnost.
A ovdje? Radi se o regulacionim planovima i drugim dokumentima prostornog uređenja koji određuju izgled grada za narednih 20–30 godina.
Rok od 3 dana može imati samo jedno objašnjenje:
Cilj je formalno uključiti građane — ali obezbijediti sa što većom sigurnošću da oni zapravo NE UČESTVUJU.
Sistem je jednostavno dizajniran da ubije svaku šansu stvarnog učešća javnosti.
I ne, nije svuda tako.
Države poput Švedske, Njemačke i Holandije insistiraju na ranoj, suštinskoj participaciji građana.
Kod nas se uloga građana, u najboljem slučaju, svodi na reakciju (ponekad burnu, ponekad očajničku), ali nikada na rano učešće u kreiranju.
Zaključak (i prijedlog):
Ako treba da sumiram: ovo nije model sa participacijom građana.
Ovo je simulacija učešća građana u sistemu koji ih praktično zanemaruje.
I eto — ako se budu radile izmjene Zakona o uređenju prostora i građenju, možda bi bilo lijepo da se započne od ovog pitanja:
Gdje su građani?
Jer za sada ih nema nigdje.
A to nije samo problem procedure. To je recept za loš grad.