Povjerioci u stečaju su sva lica koja imaju neki imovinsko-pravni zahtjev prema stečajnoj masi ili određenim njenim dijelovima. Dakle, to su lica koja imaju pravo da učestvuju u raspodjeli stečajne mase.[1]
Naš Zakon o stečaju određuje da su stečajni povjerioci lični povjerioci dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju neko imovinsko i pravno potraživanje prema njemu.[2] Na početku je potrebno da uočimo razliku između nekoliko kategorija povjerilaca. Prije svega, potrebno je da razlikujemo lične povjerioce i imovinske povjerioce stečajnog dužnika.
Lični povjerioci stečajnog dužnika su povjerioci koji imaju potraživanje prema stečajnom dužniku, dok su imovinski povjerioci lica koja nemaju potraživanje prema njemu, ali imaju neki imovinsko-pravni zahtjev u odnosu na njegovu imovinu (dakle, ovi drugi nisu stečajni povjerioci jer su stečajni povjerioci samo “lični povjerioci dužnika”).[3]
Pored toga, razlikujemo obezbijeđene i neobezbijeđene povjerioce. Neobezbijeđene (obične) povjerioce u stečaju nazivamo stečajnim povjeriocima; oni se razvrstavaju po stečajnim isplatnim redovima prema vrsti svojih potraživanja i za njih važi načelo isključivosti između stečajnih isplatnih redova (povjerioci kasnijeg isplatnog reda namiruju se tek po potpunom namirenju povjerilaca ranijeg isplatnog reda) i načelo srazmjernosti unutar jednog isplatnog reda (stečajni povjerioci istog isplatnog reda namiruju se srazmjerno veličini svojih potraživanja).
Obezbijeđeni povjerioci su lica koja imaju stvarnopravno sredstvo obezbjeđenja na nekoj stvari i/ili pravu koje ulazi u sastav stečajne mase, a na osnovu koga mogu da naplate svoja potraživanja iz vrijednosti te stvari/prava prije ostalih povjerilaca, pod uslovom da dužnik ne ispuni svoju obavezu o dospjelosti. Obezbijeđene povjerioce u stečaju nazivamo razlučnim povjeriocima.
Ko su razlučni povjerioci?
Razlučni povjerioci su povjerioci koji imaju pravo na odvojeno namirenje iz određenih dijelova stečajne mase (stvari ili prava na koje se odnosi razlučno pravo). Prema Zakonu o stečaju, razlučnim povjeriocima smatraju se:
1) hipotekarni povjerioci,
2) povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo,
3) povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo,
4) povjerioci kojima pripada pravo zadržavanja [4] (pravo povjerioca u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar da je zadrži, sve dok mu ne bude namireno potraživanje ili dato odgovarajuće obezbjeđenje, kao i da namiri svoje potraživanje iz njene vrijednosti [5]).
Razlučno pravo – pravo na odvojeno namirenje
Osnovno pravo razlučnih povjerilaca jeste pravo odvojenog namirenja potraživanja iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove.[6] To znači da se ovi povjerioci namiruju u cjelosti iz vrijednosti dobijene prodajom imovine (odnosno dijela imovine) stečajnog dužnika koja je opterećena razlučnim pravom, prije svih ostalih povjerilaca.
Primjera radi, ako neko ima hipoteku na nekretnini koja se nalazi u stečajnoj masi dužnika, on se može namiriti iz vrijednosti nekretnine odvojeno i nezavisno od namirenja stečajnih povjerilaca i, po pravilu, nezavisno od toka samog stečajnog postupka. Upravo ovo pravo odvojenog namirenja nazivamo razlučnim pravom (razlučiti znači razdvojiti, odvojiti, rastaviti, razdijeliti).
Vidimo da za razlučnog povjerioca ne važi jedno od osnovnih načela stečajnog prava – načelo srazmjernog namirenja stečajnih povjerilaca, jer tek nakon što se razlučni povjerilac namiri u cjelosti, preostali iznos ostvaren prodajom predmeta razlučnog prava služi za namirenje ostalih povjerilaca u stečaju. Dakle, razlučni povjerilac se ne svrstava u stečajne isplatne redove i ne učestvuje u raspodjeli stečajne mase zajedno sa stečajnim povjeriocima, srazmjerno visini svog potraživanja, već on faktički zadržava isti položaj kao da nije ni pokrenut postupak stečaja.
Zašto zakonodavac odstupa od načela srazmjernog namirenja potraživanja u stečaju i daje razlučnom povjeriocu tako privilegovan položaj? Razlog je u tome što sredstva obezbjeđenja potraživanja imaju značaj upravo onda kada je naplata potraživanja neizvijesna, a to je svakako slučaj kada je nad dužnikom otvoren stečajni postupak. Dakle, tek kad je dužnik obustavio plaćanja, odnosno postao insolventan treba da dođe do izražaja uloga sredstava obezbjeđenja potraživanja.[7] Suprotno rješenje bi izazvalo pravnu nesigurnost i destimulisalo bi odobravanja kredita i zajmova privrednim subjektima.
Karakteristike razlučnog prava
Predmet razlučnog prava mora predstavljati dio imovine stečajnog dužnika, koja po otvaranju stečajnog postupka ulazi u sastav stečajne mase. Ako stvar/pravo na kojoj postoji razlučno pravo pripada nekom trećem licu (recimo, treće lice je uspostavilo hipoteku na svojoj nekretnini radi obezbjeđenja potraživanja stečajnog dužnika), onda takav povjerilac ima položaj običnog stečajnog povjerioca u stečajnom postupku nad dužnikom [8] dok svoje založno pravo na imovini trećeg lica kao založnog dužnika ostvaruje nezavisno od stečajnog postupka. Pored toga, razlučno pravo mora biti punovažno stečeno te mora da postoji u trenutku otvaranje stečajnog postupka.[9]
Kada se razlučnom povjeriocu priznaje status stečajnog povjerioca?
Razlučni povjerioci nisu stečajni povjerioci, već se, zahvaljujući svom razlučnom pravu kojim je pravovremeno obezbijeđeno njihovo potraživanje iz nekog obligacionog odnosa, namiruju prema pravilima koja bi važila i da dužnik nije pao pod stečaj.[10] Ipak, razlučnom povjeriocu se u određenim situacijama priznaje status stečajnog povjerioca.
Naime, ukoliko se iz iznosa dobijenog prodajom imovine na kojoj postoji razlučno pravo, razlučni povjerilac ne namiri u cjelosti (za iznos glavnice, kamata i troškova), Zakon o stečaju mu daje pravo na srazmjerno namirenje iz stečajne mase,[11] odnosno u tom slučaju se razlučni povjerilac pojavljuje kao stečajni povjerilac i namiruje srazmjerno visini neizmirenog dijela svog potraživanja, zajedno sa ostalim stečajnim povjeriocima. Dakle, za jedan dio potraživanja ovaj povjerilac se javlja kao obezbijeđeni (razlučni povjerilac), a za preostali (nenamireni) dio, kao obični, neobezbijeđeni stečajni povjerilac. Isto važi i ako se razlučni povjerilac odrekne svog razlučnog prava.
Međutim, da bi se razlučni povjerilac koji nije u cjelosti namiren, odnosno koji se odrekao razlučnog prava mogao pojaviti kao stečajni povjerilac, potrebno je da bude ispunjen još jedan uslov – da mu je stečajni dužnik lično odgovoran. Dakle, samo onaj razlučni povjerilac koji ima potraživanje prema stečajnom dužniku (lično potraživanje), može se javiti kao stečajni povjerilac. Što znači da se kao stečajni povjerilac ne bi mogao javiti razlučni povjerilac koji, primjera radi, na nepokretnosti stečajnog dužnika ima ustanovljenu hipoteku, radi obezbjeđenja potraživanja nekog trećeg lica, a ne radi obezbjeđenja potraživanja prema samom stečajnom dužniku.
Pravo na pokretanje stečajnog postupka i prijava potraživanja u stečaju
Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom koji može da podnese sam stečajni dužnik kao i “svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka“.[12] Postavlja se pitanje, da li takav interes imaju razlučni povjerioci?
U ovom pogledu nije jedinstven stav teorije i prakse u državama regiona, ali se dobrim čini rješenje Stečajnog zakona Hrvatske, prema kome je razlučni povjerilac kome je dužnik lično odgovoran i koji učini vjerovatnim da neće moći u cjelosti namiriti potraživanje iz predmeta na koji se odnosi njegovo razlučno pravo, ovlašćen na podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. [13] Osim toga, pokretanje stečajnog postupka od strane razlučnog povjerioca koji ima potraživanje prema stečajnom dužniku, trebalo bi prihvatiti i u slučaju kada bi prijedlog sadržavao njegovu izjavu kojom se odriče svog razlučnog prava. Dakle, uz ispunjenost ovih pretpostavki, trebalo bi smatrati da postoji pravni interes ovakvog povjerioca za pokretanje stečajnog postupka
Kada je u pitanju prijava potraživanja razlučnog povjerioca, prema Zakonu o stečaju, u svojoj prijavi ovi povjerioci označavaju dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti namirena tim razlučnim pravom.[14] Ako razlučni povjerilac prijavi potraživanje kao stečajni povjerilac, stečajni upravnik može, prilikom ispitivanja potraživanja na ispitnom ročištu, odrediti da povjerilac dokaže u kojoj mjeri dobro koje služi za obezbjeđenje nije dovoljno za namirenje potraživanja.[15] Vjerovatnoću postojanja neobezbijeđenog potraživanja i njegovu visinu, razlučni povjerioci mogu dokazivati dostavljanjem procjene vrijednosti imovine koja predstavlja predmet razlučnog prava.[16]
Više o pravilima u vezi sa podnošenjem prijave, rokovima za podnošenje i posljedicama neblagovremene prijave pročitate u članku Prijava potraživanja u stečaju.
Pravo glasa razlučnih povjerilaca na skupštini povjerilaca?
Kada je u pitanju pravo glasa na skupštini povjerilaca, Zakon o stečaju pravi razliku između situacije kada se razlučni povjerilac može cjelosti namiriti odvojenim namirenjem, od situacije kada ostaje nenamiren za dio potraživanja. Naime, ukoliko je iznos potraživanja razlučnog povjerioca jednak ili manji od iznosa sredstava koja će se ostvariti prodajom imovine na kojoj je stekao razlučno pravo, razlučni povjerilac nema pravo glasa na skupštini povjerilaca. Nasuprot tome, ako se razlučni povjerioci ne mogu u cjelosti namiriti odvojenim namirenjem ili su se odrekli svog razlučnog prava, a istovremeno su i lični povjerioci stečajnog dužnika (dakle, kada se javljaju kao stečajni povjerioci) tada imaju pravo glasa na skupštini. Kako se u skupštini povjerilaca pravo glasa ostvaruje srazmjerno visini potraživanja, to je i njihovo pravo glasa ograničeno na iznos sa kojim se pojavljuju kao stečajni povjerioci. [17
Izvori:
1. Vuk Radović, Stečajno pravo, Knjiga prva, 2. izdanje, Univerzitet u Beogradu – Pravni fakultet, Centar za izdavaštvo i informisanje, Beograd 2018, 164.
2. Zakon o stečaju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 16/2016) – ZOS, čl. 15(1)(8).
3. V. Radović, 164.
4. ZOS, čl. 92(2).
5. V. Radović, 223.
6. ZOS, čl. 92(1).
7. Ivica Jankovec, Pravni položaj razlučnog povjerioca u stečajnom postupku, Pravo – teorija i praksa 7-8/1998, 39
8. V. Radović, 221.
9. Ibid.
10. Mirko Vasiljević, Kompanijsko pravo – Pravo privrednih društava, Univerzitet u Beogradu – Pravni fakultet, Beograd 2010, 602.
11. ZOS, čl. 93(2).
12. ZOS, čl. 53(2).
13. Stečajni zakon (“Narodne novine” br. 71/2015, 104/2017), čl. 109(3)
14. ZOS, čl. 169(6).
15. ZOS, čl. 173(2).
16. V. Kozar, M. Počuča, I. Stanković, Opšti stečajni postupak, komentar Zakona o stečaju sa sudskom praksom i podzakonskim aktima, Beograd, 2013, 49-50.
17. ZOS, čl.76(6)