Nova fiskalizacija u Republici Srpskoj: Ko, koga (i zašto)?

No comments

Zamislite da odete kod automehaničara, advokata ili računovođe, dogovorite cijenu usluge, platite je, a onda vam kažu: “E sada, po ugovoru koji sam ja zaključio sa svojim kolegom – a za koji ti nisi ni znao niti mogao da znaš – ti si dužan platiti njemu još pola, kako bi dobio ono što si već platio meni.” Ovo, koliko god zvučalo apsurdno, savršeno oslikava situaciju u kojoj su se našli obveznici fiskalizacije u novom sistemu fiskalizacije. Dupli ugovori, duple naplate, nejasne obaveze, nedostatak odgovornosti – a kako je došlo do toga? Pokušaću da odgonetnem u nastavku.

Prvi izraz koji mi je pao na pamet da opiše ovo o čemu ću pisati je onaj naš  “……lud zbunjenog”. Ali pošto mi se učinio neprikladnim, upitah ChatGPT za neku prikladniju i kulturniju izreku. Ponudio mi je: “The blind leading the blind“, “A circus without a ringmaster“, “A madhouse of confusion“, i sl. Međutim, ništa od tog ne odražava suštinu priče kao ova sočna srpska izreka, pa odlučih da je zadržim. Vi ocijenite da li sam u pravu.

“The Big Short” na naš način

Capital je nedavno pisao da “serviseri koji rade na novom sistemu fiskalizacije u Republici Srpskoj tvrde da ih je Poreska uprava Republike Srpske lažno optužila za „lov u mutnom“ zbog sklapanja dodatnih ugovora sa poreskim obveznicima.”

I zaista, na sajtu Poreske uprave je upozorenje obveznicima fiskalizacije, objavljeno 21. oktobra, da “nema potrebe da zaključuju posebne ugovore o održavanju fiskalnih uređaja za poslove koji su obaveza operatera fiskalnog sistema.”

Poreska uprava objasnjava da Operater fiskalnog sistema (OFS) koji je odobren od strane Poreske uprave u skladu sa Zakonom o fiskalizaciji (trenutno Mikroelektronika i Aero Centar Krila, kao konzorcijum) jedini ima zakonsko pravo i obavezu da sa obveznicima fiskalizacije zaključuje ugovore kojim uređuju međusobna prava i obaveze u vezi sa održavanjem i podrškom elektronskih fiskalnih uređeja. Poreska uprava upozorava da se sa serviserima elektronskih uređaja, koji nemaju status Operatera, ne zaključuju posebni ugovori kojima se ugovaraju poslovi koje je operater dužan pružiti obvezniku u okviru redovnih aktivnosti. Eventualno, sa serviserima se mogu ugovarati samo poslovi koji ne spadaju u djelokrug poslova operatera.

Šta sve ovo znači u praksi?

Znači da su serviseri (poslovni subjekti registrovani za djelatnost servisiranja fiskalnih uređaja) na osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa operaterom, ti koji su na terenu distribuirali kase, uzimali stare, instalirali nove, unosili artikle, obučavali obveznike i donosili na potpis ugovore sa “glavnim” operaterom.

Po ugovoru između operatera i obveznika fiskalizaije (ugovor o pružanju usluga implementacije, održavanja i podrške elektronskih fiskalnih uređaja), obveznici fiskalizacije su dužni plaćati 29 KM + PDV mjesečno operateru, uz niz usluga koje je operater dužan da im za tu cijenu pruži. Neke od usluga su: usluge servisa i održavanje uređaja, podrška putem Servis centra za podršku i sl.

Međutim, istovremeno su, uz taj ugovor, serviseri obveznicima fiskalizacije podnosili na potpis još jedan ugovor sa istim nazivom, kojim su se obveznici fiskalizacije obavezali da plaćaju 12 KM + PDV na ime mjesečne pretplate serviseru (i to unaprijed za cijelu godinu) za iste usluge koje po ugovoru već dobija (ili bi trebalo da dobija) od operatera ( možda malo drugačije razložene i formulisane, ali suštinski iste).

Dodatno su prilikom “inicijalne fiskalizacije” naplaćivali 60 KM za “defiskalizaciju” (odjavu stare kase) iako taj trošak nije predviđen Zakonom i nisu imali osnov da ga naplaćuju, kao i za neke dodatne usluge poput ručnog unosa artikala iznos “po dosadašnjem cjenoviniku”.

To znači da svi koji su potpisali ugovore i sa operaterom i sa serviserom plaćaju mjesečno 29 KM + PDV operateru, i dodatnih 12 KM + PDV serviseru, za iste usluge!
Za Capital serviseri tvrde da “ne love u mutnom” i da im je operater prilikom zaključivanja ugovora rekao da će im platiti 20 KM po kasi za inicijalnu fiskalizaciju, da iz ove naknade od 29 + PDV koju plaćaju obveznici neće dobiti dio, te da se za razliku sami snađu, tj. da naplate od obveznika.
Na prvu bi se reklo da su serviseri loše ispregovarali ugovore o poslovno tehničkoj saradnji sa Operaterom, pa taj trošak prebacuju na leđa obveznika fiskalizacije. Reklo bi se i da nisu znali da samo operater ima pravo i obavezu da zaključuje ugovore sa obveznicima fiskalizacije, a ne oni, iako to jasno piše u Zakonu o fiskalizaciji. Međutim, kako se navodi u pomenutom članku, jedan od servisera je izjavio:
“Na sajtu Poreske uprave postoji kontakt za sve one koji imaju neki problem sa kasama. Na te pozive bi trebao da odgovori neko od operatera kojima se mjesečno plaća 29 maraka. Međutim, koliko znam, jako ih je teško dobiti. Mi pružamo dodatnu podršku i konsultantske usluge, a niko od komitenata koji su sklopili ugovor sa nama nije prisiljen da to uradi niti je bio u obavezi“.

Money for nothing?

Na osnovu svega, zaključujem da su obveznici fiskalizacije zaključili ugovor sa operaterom i plaćaju mu naknadu jer moraju po Zakonu o fiskalizaciji, ali kako (po tvrdnjama obveznika i servisera) operater nije dostupan i ne izvršava obaveze u skladu sa zaključenim ugovorima, onda “uskaču” serviseri sa svojim uslugama, koje naplaćuju nezakonito, ali dobrovoljno.
Možda i nije tako, možda nisam dobro zaključila, ali ne znam onda kako jeste, a voljela bih da znam. Vjerujem da bi i ostali voljeli da dobiju neko objašnjenje ove situacije.
Ako ste se nadali nekom pravnom savjetu za kraj, mogu vam samo ponuditi da sami birate između plaćanja servisera “za ne daj Bože” i raskida ugovora sa serviserom, uz rizik da zavisite od dostupnosti operatera. Kako god da odlučite, sigurno ćete pogriješiti.
I postoji li izraz koji bi mogao bolje opisati ovu situaciju od onog sa početka teksta?
Tags

Leave a Reply