Sporazum o ugovornoj kazni se u praksi često koristi kao instrument obezbjeđenja urednog ispunjenja ugovornih obaveza. Osnovna funkcija ugovorne kazne je učvršćenje ugovorne discipline poslovnih partnera i otklanjanje teškoća povodom ostvarenja prava na naknadu štete koja nastaje povredom obaveze.[1] Ona predstavlja tzv. lično sredstvo obezbjeđenja jer dužniku dodaje novi teret, da pored obaveze iz glavnog ugovora mora platiti drugoj ugovornoj strani određenu sumu novca ako ne ispuni uredno svoju obavezu, čime se vrši izvjestan psihički pritisak na dužnika. [2]
Prava povjerioca kada je ugovorena kazna za slučaj docnje (kašnjenja) dužnika
Sporazumom o ugovornoj kazni povjerilac i dužnik ugovaraju da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako zadocni sa ispunjenjem svoje nenovčane obaveze (ugovorna kazna). Dužnik je u docnji kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, odnosno ako rok za ispunjenje nije određen dužnik dolazi u docnju nakon što ga povjerilac pozove da ispuni obavezu. Kada je predviđena ugovorna kazna za slučaj dužničke docnje, pa dužnik zakasni sa ispunjenjem svoje obaveze, povjerilac ima dva ovlaštenja: da zahtijeva od dužnika ugovornu kaznu i da zahtijeva ispunjenje obaveze (kumulativno). Razlog propisivanja ovakvog pravila proizilazi iz osnovne svrhe koje se želi postići ugovaranjem ugovorne kazne za slučaj docnje, a to je da se utiče na dužnika da ispuni svoju obavezu u roku, a ukoliko to ne učini, da povjerilac pored zahtjeva za ispunjenje obaveze istom pridoda i zahtjev za isplatu ugovorne kazne.[3]
Bez sporazuma o ugovornoj kazni, povjerilac bi imao pravo da tuži dužnika za naknadu štete koju evenutalno trpi zbog njegovog kašenjenja sa ispunjenjem obaveza, ali u tom slučaju bi morao u parnici dokazivati da je pretrpio štetu usljed docnje dužnika, kao i kolika je njena visina. Kada je ugovorena ugovorna kazna za slučaj dužničke docnje, povjerilac ima pravo na isplatu ugovorne kazne čak i ako nije pretrpio nikakvu štetu, a sve što mora da dokaže jeste zadocnjenje dužnika u izvršenju obaveza.
Kako ugovorne strane same određuju visinu ugovorne kazne, uglavnom povjerilac kroz ugovornu kaznu bude namiren za iznos štete koji je stvarno pretrpio (a nekada i više od toga). Ipak, ako bi šteta koju je povjerilac pretrpio usljed docnje dužnika bila veća od ugovorne kazne, povjerilac bi imao pravo da traži nadoknadu štete koja prelazi iznos ugovorne kazne (do punog namirenja) po opštim pravilima za naknadu štete, ali ne može kumulirati i ugovornu kaznu i naknadu štete.
Gubitak prava na ugovornu kaznu
Povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Dakle, povjerilac je dužan da odmah po prijemu zakašnjelog ispunjenja obavijesti dužnika da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne, pod prijetnjom gubitka prava.[4] Ipak, povjerilac neće izgubiti pravo na ugovornu kaznu ako dužniku saopšti da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu nakon pada u docnju, ali prije prijema zakašnjelog ispunjenja. Takođe, ako povjerilac prima djelimično ispunjenja obaveza nema obavezu da mu saopštava svaki put da zadržava pravo na ugovornu kazne, već je dovoljno da to učini prilikom prijema cjelokupnog ispunjenja. Ipak, kod sukcesivnih davanja je situacija drugačija, pa povjerilac mora saopštiti da zadržava pravo na ugovornu kaznu prilikom prijema svakog skucesivnog davanja. Iz ovih pravila vidimo da zakon kažnjava povjerioca koji ne vodi računa o svojim pravima tako što ga lišava ovlaštenja koja proizilaze iz ugovorne kazne.[5] Naravno, ako izgubi pravo na ugovornu kaznu, povjerilac i dalje ima pravo da traži naknadu štete po opštim pravilima obligacionog prava, ali je njegov položaj utoliko nepovoljniji što mora da dokazuje pretrpljenu štetu, odnosno njenu visinu.
U pogledu forme u kojoj je povjerilac dužan da saopšti dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu, opšteprihvaćen je stav da se to može učiniti na bilo koji način, ukoliko se sa sigurnošću može utvrditi njeno postojanje.[6] Budući da Zakon o obligacionim odnosima za saopštenje ne propisuje formu, proizilazi da se može pravovaljano izjaviti i neformalno (usmeno), osim ako su stranke same ugovorile da se saopštenje mora dati u određenoj formi.
Ipak, treba imati na umu da su za pojedine ugovore propisana posebna pravila vezana za zadržavanje prava na ugovornu kaznu. Tako je, na primjer, Posebnim uzansama o građenju predviđeno da povjerilac (naručilac radova) ugovornu kaznu može zahtijevati i poslije primopredaje objekta (radova) ali najkasnije do završetka konačnog obračuna. Forma obavještavanja je pismena, tj. pismeni zahtjev ili upis u građevinski dnevnik (pod uslovom da je dužnik morao ili mogao biti upoznat sa takvim upisom). Saopštenje koje nije dato na ovaj način, ne proizvodi pravno dejstvo. Posebne uzanse se primjenjuju na ugovore o građenju ako su strane u obligacionom odnosu ugovorile njihovu primjenu ili iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu htjele.
Ugovorna kazna za slučaj docnje ili za slučaj neispunjenja – različita dejstva
Pored ugovorne kazne za slučaj docnje dužnika, moguće je ugovoriti i kaznu za slučaj neispunjenja (nepridržavanja ugovornih obaveza). U tom slučaju, ako dužnik ne ispuni ili neuredno ispuni svoju obavezu, povjerilac ima pravo izbora između dva ovlaštenja: da traži ispunjenje obaveze ili da traži ugovornu kaznu (ne oboje kao što je to slučaj sa ugovornom kaznom za slučaj docnje dužnika). U ovom slučaju, ako traži ugovornu kaznu, povjerilac gubi pravo da traži ispunjenje ugovorne obaveze od dužnika, i obratno, ako zahtijeva izvršenje ugovora povjerilac gubi pravo da traži isplatu ugovorne kazne. S obzirom na različite posljedice koje izaziva ugovorna kazna za slučaj neispunjenja i ugovorna kazna za slučaj docnje, to je potrebno u sporazumu o ugovornoj kazni izričito navesti za koji se slučaj ona predivđa. Ipak, ako povjerilac i dužnik propuste da odrede na koji slučaj se odnosi ugovorna kazna, Zakon o obligacionim odnosima uvodi pretpostavku da se ugovorna kazna odnosi na slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.
Opšte uzanse za promet robom poznaju ugovornu kaznu za slučaj neispunjenja (koji obuhvata samo potpuno neispunjenje obaveze) i za slučaj neurednog ispunjenja (kojei obuhvata i zadocnjenje i svaki drugi oblik neurednosti ispunjenja). Prema Opštim uzansama, ako povjerilac i dužnik nisu naveli na koji se slučaj ugovorna kazna odnosi, pretpostavka je da se odnosi na slučaj neurednog ispunjenja obaveze.
Način određivanja ugovorne kazne
Ugovorne kazne nema bez ugovora kojim se jedna strana obavezuje drugoj da će mu isplatiti ugovoreno (kaznu) za slučaj povrede neke obaveze. To može biti ugovoreno posebnim sporazumom o ugovornoj kazni ili kao jedna od klauzula u glavnom ugovoru. Ako je plaćanje nekog iznosa za slučaj neispunjenja ili zadocnjenja sa ispunjenjem neke obaveze predviđeno zakonom ili sudskom odlukom, nije u pitanju ugovorna kazna već neka druga ustanova sa sličnim ciljevima (zatezna kamata, sudski penali i sl.).
Zakon ne traži posebnu formu za sporazum o ugovornoj kazni osim kada se ugovornom kaznom obezbjeđuje ispunjenje obaveze iz ugovora za koji zakon traži posebnu formu. Dakle, ako je propisana posebna forma za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi ugovorna kazna, onda i sporazum o ugovornoj kazni mora biti u toj formi (npr. sporazum o ugovornoj kazni za ugovor o građenju, alotmanu i sl. mora biti u pisanoj formi, za ugovor o kupoprodaji nepokretnosti u formi notarski obrađene isprave itd.
Akcesornost ugovorne kazne
Ugovorna kazna učvršćuje punovažne obavezeSporazum o ugovornoj kazni dijeli sudbinu glavne obaveze. Pa ako prestane glavna obaveza (recimo, usljed zastare), prestaje i ugovorna kazna, ako je ništava glavna obaveza ništava je i ugovorna kazna, ako se ne ispuni uslov za koji se vezuje nastanak glavne obaveze, neće nastati ni obaveza da se plati ugovorna kazna, ustupanjem potraživanja koje je obezbijeđeno ugovornom kaznom na novog povjerioca prelazi i pravo na ugovornu kaznu itd.
Ugovorna kazna predvđena za slučaj zadocnjenja gasi se raskidom ugovora, odnosno u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze povjerilac ne bi imao pravo da traži isplatu ugovorne kazne, već samo naknadu štete i vraćanje onoga što je dao drugoj strani. Naime, ugovorna kazna je sredstvo koje služi da osigura ispunjenje ugovora, pa ako je ugovor raskinut zbog neispunjenja povjerilac više ne bi imao pravo da traži isplatu ugovorne kazne.
Koje obaveze (ne) mogu biti obezbijeđene ugovornom kaznom?
Ugovorna kazna se može ugovoriti samo za ispunjenje nenovčanih obaveza jer je zakašnjenje sa ispunjenjem novčanih obaveza već po samom zakonu sankcionisano zateznom kamatom. Bilo kakva ugovorna klauzula o plaćanju uvećanog iznosa cijene zbog docnje smatrala bi se ugovornom kaznom na novčanu obavezu, te kao takva ne bi proizvodila pravno dejstvo.
Šta ako dužnik nije kriv što je zapao u docnju?
Sporazum o ugovornoj kazni gubi pravno dejstvo ako je do zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara. Dakle, ugovorna kazna je sankcija za krivicu dužnika, pa ako dužnik zakasni sa ispunjenjem glavne obaveze iz razloga koji mu se ne mogu pripisati u krivicu (koje nije mogao otkloniti niti izbjeći), povjerilac neće moći potraživati ugovornu kaznu.[7]
Visina i smanjenje ugovorene kazne
Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svom nahođenju, u jednom ukupnom iznosu, u procentu ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način. Najčešće ugovorne strane određuju njenu visinu imajući u vidu potencijalnu štetu koja može nastupiti za povjerioca ukoliko dužnik povrijedi svoju obavezu, te neke druge okolnosti (poseban značaj da obaveza bude izvršena na vrijeme, vjerovatnoću da dužnik neće moći izvršiti obavezu i sl). Međutim, kako se visina ugovorne kazne dogovara prije nego što je šteta nastupila, to uvijek postoji mogućnost da je ona određena previsoko ili prenisko. U slučaju da je ugovorna kazna manja od stvarne štete koju trpi povjerilac, već sam rekla da on ima pravo da traži naknadu štete do punog namirenja. S druge strane, ukoliko je ugovorena kazna nesrazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze, sud će na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne
Sada znate šta je ugovorna kazna, a šta je kapara, saznajte u članku Šta jeste a šta nije kapara?
Izvori:
Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 3/96, 74/04), čl. 21.st.2, čl. 270-276, čl. 324.
Opšte uznanse za promet robom, čl. 245.
Posebne uznanse o građenju, čl. 8. i 55.
[1] Slobodan Perović, Dragoljub Stojanović i dr., Komentar Zakona o obligacionim odnosima – Knjiga prva, str. 779. [2] Ibid. 780 [3]Ibid. 634. [4] Saša Savić, Pravna dejstva sporazuma o ugovornoj kazni, Pravo i privreda 7-9/2013, str. 275. [5] Ibid. [6] Ibid, str. 276.(7) Slobodan Perović, Dragoljub Stojanović i dr, Komentar Zakona o obligacionim odnosima – Knjiga prva, str. 784