Oporezivanje upotrebe poslovne imovine u privatne i druge vanposlovne svrhe

 PDV se plaća na promet dobara koje poreski obveznik, u okviru obavljanja djelatnosti, izvrši na teritoriji BiH uz naknadu. Dakle, jedan od kumulativno propisanih uslova da bi postojao promet dobara jeste naknada.

Međutim, kako u odsustvu naknade (prema ovom opštem pravilu) ne bi bilo prometa dobara, odnosno ne bi bilo mjesta oporezivanju PDV-om, to bi otvorilo prostor za nastanak neoporezovane krajnje potrošnje. Primjera radi, preduzetnik (PDV obveznik) koji se bavi taxi-prevozom nabavi automobil za potrebe obavljanja djelatnosti (ima pravo na odbitak ulaznog PDV-a), a potom taj automobil ne koristi u poslovne, nego u svoje privatne svrhe ili ga pokloni kćerki. Ili u drugoj situaciji,  računovodstveni biro (PDV obveznik) nabavi računarsku opremu, pri nabavci plati PDV koji odbije kao ulazni porez, a potom tu računarsku opremu vlasnici biroa koriste za svoje lične potrebe ili daju opremu na korištenje svojim zaposlenim za njihove lične potrebe, bez naknade.

U opisanim slučajevima, preduzetnik odnosno vlasnici biroa koriste nabavljena dobra kao krajnji potrošači, a nisu podnijeli teret PDV-a (jer je izvršen odbitak ulaznog PDV-a) što je u suprotnosti sa smislom PDV-a kao poreza na potrošnju.

Da bi se izbjegla neoporezovana krajnja potrošnja, Zakon o porezu na dodatu vrijednost propisuje kada će se besteretna davanja tretirati kao teretna za potrebe oporezivanja. Naime, član 5. Zakona propisuje kada će se upotreba poslovne imovine poreskog obveznika u vanposlovne svrhe smatrati prometom dobara izvršenim uz naknadu i kao takva biti predmet oporezivanja.

 

Šta se smatra upotrebom poslovne imovine u vanposlovne svrhe?

Kada dobra koja čine dio poslovne imovine poreskog obveznika,

• poreski obveznik koristi u privatne svrhe (za potrebe osnivača, vlasnika) ili u privatne svrhe svojih zaposlenika;
• poreski obveznik koristi u svrhe koje nisu povezane sa njegovim poslovnim djelatnostima ili
• kada tim dobrima raspolaže besplatno ili uz smanjenu naknadu

takva upotreba ili raspolaganje smatra se prometom dobara izvršenim uz nakanadu, pod uslovom da se PDV plaćen na ta dobra (ili njihove sastavne dijelove) može u potpunosti ili djelimično odbiti.

Pri tome, nije bitno da li je pravo na odbitak zaista i ostvareno (bitno je samo da postoji pravo na odbitak). U primjerima sa početka teksta, poreski obveznik je imao pravo na odbitak ulaznog poreza, pa bi bio dužan da na uzimanje poslovne imovine za privatne potrebe obračuna i plati PDV, čime se anulira efekat odbitka ulaznog poreza. Međutim, ako primjera radi, jednočlano d.o.o. nabavi rezervne dijelove za održavanje službenog automobila, pa te dijelove uzme osnivač za svoj privatni automobil, ne bi bio dužan da obračuna PDV na takvo uzimanje jer prema članu 32. stav 6. Zakona o PDV-u, na nabavku rezervnih dijelova za putničke automobile za prevoz poslovodstva, rukovodstva ili zaposlenih, obveznik nema pravo na odbitak ulaznog PDV-a. Dakle, u ovom slučaju, pošto nije postojalo pravo na odbitak, poreski obveznik je već podnio teret PDV-a, pa ako bi prilikom uzimanja za privatne potrebe ponovo bio dužan obračunati PDV, radilo bi se o dvostrukom oporezivanju.

Davanje poslovnih uzoraka i poklona male vrijednosti

Izuzetno od prethodno navedenog, ne smatra se prometom dobara uz naknadu:

1. Besplatno davanje poslovnih uzoraka kupcima ili budućim kupcima u uobičajenim količinama za tu namjenu, pod uslovom da ih ti kupci ili potencijalni kupci ne stave u prodaju, odnosno da su u obliku koji onemogućava njihovu prodaju. Nije od značaja da li je na tim dobrima utisnut logotip poreskog obveznika, ali je bitno da su poslovni uzorci obilježeni kao takvi, a ako ne mogu biti obilježeni  potrebno je da su u obliku i pakovanju različitom od oblika i pakovanja takvih dobara namijenjenih prometu.
2. Davanje poklona male vrijednosti (čija pojedinačna tržišna vrijednost ne prelazi 20,00 KM) u svrhu unapređenja poslovne djelatnosti poreskog obveznika, ako se oni daju povremeno različitim licima (poslovnim partnerima, predstavnicima poslovnih partnera i sl.), a da za to ne postoji pravna obaveza. Poslovnim partnerima smatraju se lica sa kojima postoji poslovni odnos ili se očekuje da će se takav odnos uspostaviti. Povremenim davanjem poklona smatra se davanje najviše jednog poklona istom licu u poreskom periodu.

Dakle, u ovim situacijama, iako raspolaže dobrima koja su dio poslovne imovine poreskog obveznika bez naknade, takva upotreba dobara neće biti predmet oporezivanja. Van ovih izuzetaka, promet dobara bez naknade (npr. davanje poklona veće vrijednosti poslovnim partnerima) bi bio oporeziv.

Manjak dobara

Upotrebom dobara u vanposlovne svrhe smatra se i manjak dobara preko propisanog iznosa, osim manjka (kala, rastura, kvara i loma) koji se može pravdati višom silom (poplava, požar, zemljotres, ratna razaranja i sl.). Visina dopuštenog rashoda po osnovu kala, rastura, loma i kvara utvrđena je Normativom za utvrđivanje rashoda na koji se ne plaća PDV. Na rashod nastao zbog proteka roka trajanja ne plaća se PDV, pod uslovom da je rok trajanja utisnut na ambalaži proizvoda ili je na drugi način određen od strane proizvođača, a pri uništenju dobara je prisutan predstavnik sanitarne inspekcije.

---

Izvori:

Zakon o porezu na dodatu vrijednost (“Službeni glasnik BiH” br. 9/05, 35/05, 100/08, 33/17), čl. 5.

Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost (“Službeni glasnik BiH”) br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07,100/07, 35/08, 65/10, 85/17), čl.11, 12. i 13.

Miloš Milošević, “Porez na dodatu vrijednost u Republici Srbiji”, u “Pravni i računovodstveni aspekti poreskog savetovanja”, urednik Gordana Ilić Popov, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 2016.

Dejan Popović, Poresko pravo, 15 izmenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet-Univerzitet u Beogradu, Beograd 2017.