Kapara – šta jeste, a šta nije?

 

Kapara podrazumijeva predaju određenog iznosa novca ili određene količine drugih zamjenjivih stvari jedne ugovorne strane drugoj, u trenutku zaključenja ugovora, sa ciljem obezbjeđenja urednog izvršenja ugovornih obaveza.

 

KAPARA

 

Kapara, odustanica i kapara kao odustanica

 

ZOO propisuje da (u pravilu) strana koja je kaparu dala ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, odnosno da strana koja je kaparu primila, ne može odustati od ugovora vraćanjem udvojene kapare (dakle, kapara nije odustanica). Ovo iz razloga što je kapara sredstvo pojačanja ugovora, odnosno obezbjeđenja njegovog urednog izvršenja, a ne sredstvo koje ima za cilj da olakša njegovo neizvršenje. 

 

Ipak, ovo je pravilo dispozitivne prirode, te ugovorne strane mogu predvidjeti i drugačije. Stoga, ako je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustanica i svaka strana može odustati od ugovora (kapara kao odustanica). U tom slučaju, ako od ugovora odustane strana koja je dala kaparu, ona  kaparu gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je udvojeno vraća.

 

Kapara kao znak (dokaz) da je ugovor zaključen, a ne da će tek biti zaključen

 

Osnovno obilježje kapare jeste da se predaje u trenutku zaključenja ugovora i predstavlja znak da je (glavni) ugovor, čijem obezbjeđenju služi, zaključen (lat. arha canfirmatoria). Sporazum o kapari se može zaključiti istovremeno sa zaključenjem glavnog ugovora ili nakon toga, ali nikako prije zaključenja glavnog ugovora. Dakle, kapara je znak da je ugovor zaključen, a ne da će tek biti zaključen, kao što se to u praksi često pogrešno smatra.  

 

To praktično znači da strana koja je primila kaparu može na osnovu toga dokazivati da je zaključila određen ugovor sa drugom stranom koja je kaparu dala (isto važi i za drugu stranu). Ipak, ovo važi za neformalne ugovore,  dok kod ugovora za koje se traži posebna forma (npr. notarska obrada) to neće biti slučaj.

 

Na primjer, kod ugovora o kupoprodaji nepokretnosti za koji je obavezna  notarska obrada ugovora, svako davanje kapare izvršeno prije zaključenja ugovora kod notara, ne bi se moglo smatrati kaparom iako su takvo davanje ugovorne strane imenovale kao kaparu. Dakle, bez notarske obrade ugovora o kupoprodaji nema ni ugovora, a bez osnovnog ugovora, nema ni kapare. U tom smislu, primljena/predata kapra ne bi mogla da služi kao dokaz da je zaključen glavni ugovor (o kupoprodaji nepokretnosti), već ni sam sporazum o kapari ne bi imao pravno djestvo kapare.

 

Zbog svega navedenog možemo zaključiti da bi redoslijed radnji kod formalnih ugovora bi trebalo da bude: zaključenje glavnog ugovora – predaja kapare – izvršenje ugovora; dok kod neformalnih sama predaja kapare može služiti kao dokaz da je zaključen glavni ugovor. 

 

Kada je u osnovnom ugovoru predviđeno davanje kapare, ugovor će se smatrati zaključenim tek kada kapara bude predata. Na taj način se predaja kapare smatra još jednim bitnim elementom za nastanak ugovora u kojem bi strane predvidjele davanje kapare. Ipak, ZOO ostavlja mogućnost da ugovorne strane drugačije ugovore, što one u praksi nerijetko i čine.

 

Forma

 

Sporazum o kapari je tzv. realni ugovor jer je za njegov nastanak, pored saglasnosti volja ugovornih strana potrebno i da predmet kapare bude predat. Sama kapara se daje na osnovu sporazuma o kapari i neophodno je da strane izričito ugovore da će predati iznos predstavljati kaparu. Dakle, kapara se ne pretpostavlja već mora biti izričito ugovorena, jer se u suprotnom ono što je jedna strana dala drugoj može smatrati avansnim davanjem (predujmom) ili kao  ispunjenje dužnikove obaveze.

 

Sporazum o kapari dijeli pravnu sudbinu glavnog ugovora

 

Sporazum o kapari je sporedan ugovor i u svemu dijeli pravnu sudbinu glavnog ugovora, te ne može nastati prije njega, niti može obezbjeđivati ugovor koji nije nastao, a ukoliko glavni ugovor iz bilo kog razloga nije pravovaljan, neće biti pravovaljan ni ugovor o kapari, odnosno sama kapara će biti bez pravnog dejstva.

 

O tome svjedoče brojni primjeri iz sudske prakse:

 

  • Kapara je akcesoran, sporedan ugovor i ne može egzistirati bez postojanja glavnog ugovora odnosno glavne obaveze. Otuda se izvršena isplata jedino može tumačiti kao isplata dela kupoprodajne cene. Kako do zaključenja glavnog ugovora nije došlo, osnov za isplatu se nije ostvario, pa su tuženi u smislu člana 210. ZOO, u obavezi da primljeni iznos vrate tužiteljici u obimu propisanom odredbom člana 214. ZOO.” (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. 3104/2004 od 7.4.2005. godine);

  • „Ništavost ugovora o prodaji nepokretnosti prenosi se i na akcesorni ugovor, tj. ugovor o kapari. Pravo na povraćaj odnosno zadržavanje kapare vezano je za pravnu valjanost osnovnog pravnog posla tj. ugovora o prodaji nepokretnosti. Obzirom da ugovor o prodaji nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo, tuženi je u obavezi da tužiocu vrati datu kaparu” (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. 802/2005 od 31.3.2005. godine).

  • “Budući da usmeni ugovor o kupnji nekretnina nema pravno dejstvo prodavac koji nije ispunio svoju obavezu dužan je vratiti kupcu iznos koji je primio na ime kapare, a ne udvojenu kaparu…Kako je ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen u usmenom obliku…taj ugovor je bez pravnog dejstva bez obzira na to da li su obostranom voljom tužioca i tuženog bile makar i u cijelosti ispunjene obaveze koje iz takvog ugovora proizlaze. Pošto je zahtjev tužioca za restituciju onog što je dao u ispunjenju ništavog ugovora tuženom kao kantrahentu (vraćanje prodate nepokretnosti) u skladu sa pravilom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su usvojili tužbeni zahtjev za ispunjenje takve činidbe. Nižestepenim presudama nije na štetu tuženog pogrešno primijenjeno materijalno pravo ni u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev iz protivtužbe za vraćanje udvojene kapare… Tuženom bi pripadalo pravo samo na to da od tužioca zahtijeva vraćanje iznosa od … dinara, koji je ovome isplatio u ispunjenju ništavog ugovora”. (Vs BiH, Rev. 275/87, od 11. 2. 1988. – Bilten Vs BiH 3/88 – 40)

  • “Kaparom se ne može smatrati iznos koji je dan u svezi sa ugovorom koji nema pravni učinak, jer prema odredbi čl. 79. do 80. ZOO kapara pretpostavlja postojanje pravovaljanog ugovora (glavnog ugovora) zbog kojeg je ugovorena i dana (akcesorni ugovor). Kad glavni ugovor nije pravno valjan tuženica sporni iznos ne drži kao kaparu, već taj iznos drži bez pravnog osnova i niži sudovi materijalno pravo pravilno su primijenili kad su zahtjev tužitelja prihvatili.” (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev. 1361/96, od 14. 2. 2001. – Izbor odluka 2/2001 – 21)

 

Izvori:

 

Zakon o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89; “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 3/96, 74/04), čl. 79. i 83.

Slobodan Perović i Dragoljub Stojanović, Komentar Zakona o obligacionim odnosima, Knjiga Prva, Pravni fakultet Kragujevac – Kulturni centar Gornji Milanovac, 1980. godina, str. 305-308.

 

Leave a Reply