Da li dospjelost blanko mjenice može biti određena nezavisno od dospjelosti potraživanja iz osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata, ili mjenični povjerilac prilikom popunjavanja blanko mjenice mora voditi računa o dospjelosti obaveze iz osnovnog posla? Da li i kada zastarijeva pravo na popunu blanko mjenice? Šta kaže pravna teorija, a šta novija sudska praksa?
Prije nego što odgovorim na ova pitanja, podsjetimo se šta je to blanko mjenica i kada se ona koristi u praksi (koji je njen značaj).
Blanko mjenica se definiše kao mjenica koja u momentu izdavanja, voljom izdavaoca ne sadrži sve bitne mjenične elemente, a predata je mjeničnom povjeriocu sa ovlaštenjem da je kasnije popuni saglasno sporazumu sa izdavaocem.
Kada pogledate blanko mjenicu, na njoj ćete vidjeti samo potpise mjeničnih dužnika (potpis izdavaoca kod sopstvene blanko mjenice, odnosno potpis trasanta i/ili akceptanta kod trasirane blanko mjenice). Ostali mjenični elementi, prije svega, mjenična svota i datum dospijeća, ostaju nepopunjeni.
Sve neupisane mjenične elemente naknadno upisuje imalac mjenice u skladu sa ovlašćenjem koje mu je dao njen izdavalac.
Zašto se koristi blanko mjenica?
Blanko mjenica se u praksi redovno koristi kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja (npr. banke redovno traže blanko mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja urednog vraćanja kredita) jer mjeničnom povjeriocu daje mogućnost da naknadno popuni bitne mjenične elemente (mjeničnu svotu i datum dospijeća).
Zašto je mjeničnom povjeriocu važno da može naknadno popuniti mjenicu?
Iznos duga iz osnovnog pravnog posla (radi čijeg obezbjeđenja se mjenica izdaje) od momenta njegovog nastanka (kada se mjenica potpisuje) do momenta naplate putem mjenice može biti umanjen jer je dužnik u međuvremenu otplatio dio duga, ili uvećan za kamate.[2] Stoga je važno da mjenični povjerilac može naknadno da upiše mjenični iznos, kako bi on odgovarao “stvarnom stanju” u momentu popunjavanja mjenice.
Osim toga, imalac blanko mjenice će da “aktivira” ovu mjenicu tek ako dužnik iz osnovnog posla ne bude uredno izvršavao svoju obavezu, a da li će se i kada to desiti, on ne zna u momentu nastanka osnovnog posla i potpisivanja blanko mjenice od strane mjeničnog dužnika. Zbog toga je važno da može nakandno upisati datum dospijeća mjenice.
Više o blanko mjenici možete pročitati u članku “Šta treba da znate o blanko mjenici“.
Popunjavanje blanko mjenice
Potpisivanjem i predajom blanko mjenice povjeriocu mjenični dužnik preuzima veliki rizik, budući da ne može da spriječi povjerioca da kasnije u nju unese elemente koji nisu u skladu sa njihovim pravima i obavezama iz osnovnog posla (da popuni mjenicu na bilo koji iznos za koji smatra da mu potpisnik mjenice duguje, odredi rok dospjelosti koji je znatno duži od roka zastare iz osnovnog posla i sl).[3]
Rizik je donekle ublažen pravom mjeničnog dužnika da imaocu mjenice ističe prigovore iz osnovnog posla, ukoliko je povjerilac iz osnovnog posla istovremeno i imalac mjenice.[4] Međutim, uoliko je mjenica prenesena na neko treće lice (indosirana), mogućnost isticanja prigovora je smanjena, odnosno jedino na što se mjenični dužnik može pozvati prema novom imaocu mjenice jeste njegova nesavjesnost (da je stekao mjenicu zlonamjerno ili sa krajnjom nepažnjom), koju je u praksi jako teško dokazati.
Kako se pravilno popunjava blanko mjenica?
Pitanje pravilnog popunjavanja blanko mjenice je izuzetno značajno. Pravilo koje proizilazi iz čl. 18 st. 2 Zakona o mjenici jeste da nedostajuće mjenične elemente imalac mjenice popunjava u skladu sa sporazumom za popunu mjenice zaključenim između mjeničnog povjerioca i mjeničnog dužnika. U praksi, umjesto sporazuma o izdavanju mjenice, dužnik redovno povjeriocu daje ovlašćenje za njenu popunu (mjeničnu izjavu).
Mjenična izjava (ovlašćenje za popunjavanje mjenice) obično ima sljedeći sadržaj:
“Dužnik ovim ovlašćuje povjerioca da primljenu blanko mjenicu može koristiti za naplatu svog dospjelog, a neizmirenog potraživanja iz navedenog ugovora. U tom slučaju, povjerilac je ovlašćen da u primljenu mjenicu upiše iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja, da upiše dospjelost, domiclira je po svojoj volji i upiše sve druge nedostajuće elemente, te da je podnese na isplatu, odnosno da provede sve druge radnje radi naplate mjeničnog potraživanja.”
U nedostatku sporazuma (ovlašćenja) za popunjavanje mjenice, odnosno ako sporazum ne uređuje sve bitne mjenične elemente, prema opšteprihvaćenom stavu u sudskoj praksi, mjenica se popunjava u skladu sa uslovima i rokovima iz osnovnog posla. Navedeno je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 182680 17 Rev, od 6. marta 2018. godne (vidi sentencu ovdje), kao i u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev 89300/2016(1) od 16.3.2017. godine (preuzmi ovdje).
Određivanje dospjelosti blanko mjenice?
Nesporno je da se mjenica popunjava u skladu sa sporazumom za popunu mjenice, odnosno u nedostatku takvog sporazuma u skladu sa uslovima i rokovima iz osnovnog posla. Međutim, otvoreno je pitanje šta ukoliko sporazum postoji ali sadrži ovlašćenje imaocu mjenice da označi dospjelost po svojoj slobodnoj volji, nezavisno od dospjelosti obaveze iz osnovnog posla radi čijeg je obezbjeđenja mjenica izdata? Da li je takvo ovlašćenje prihvatljivo?
Primjer
– 16. marta 2008. godine zaključen je ugovor o kreditu između banke XYZ Bank a.d. kao davaoca kredita i privrednog društva Metal d.o.o. kao korisnika kredita,
– Odobrena su kreditna sredstva u visini 20.000 KM, sa rokom otplate od jedne godine, u 12 jednakih mjesečnih rata. Ugovoreno je da ukoliko korisnik kredita ne plati dvije uzastopne mjesečne rate, sve ostale rate kredita dospijevaju na naplatu,a banka ima pravo da raskine ugovor o kreditu.
– Nakon dvije plaćene rate, korisnik kredita je prestao da vraća kredit (posljednja rata plaćena 20. maja 2008. godine),
– Korsnik kredita je radi obezbjeđenja navedenog kredita predao banci jednu blanko vlastitu mjenicu sa klauzulom “bez protesta”, sa ovlašćenjem za popunu mjenice,
– Banka je raskinula ugovor o kreditu 15. marta 2009. godine,
– Banka je popunila blanko mjenicu i označila dospjelost na dan 01. avgusta 2011. godine, te je podigla prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave 03. avgusta 2011. godine.
Vidimo da je u navedenom primjeru, prema odredbama ugovora o kreditu, potraživanje dospjelo nakon dvije uzastopno neplaćene rate, odnosno 20. maja 2008. godine, ali je dospjelost mjenice označena na dan 01. avgusta 2011. godine, odnosno tri godine i tri mjeseca nakon što je dospjela obaveza iz osnovnog posla.
Pitanje je da li je valjana odredba u mjeničnom sporazumu koja ovlašćuje imaoca mjenice da proizvoljno odredi dospjelost na dan 1. avgusta 2011. godine, umjesto na dan dospjelosti obaveze iz osnovnog posla.
Dospjelost mjenice može biti označena nezavisno od dopjelosti osnovnog posla jer je mjenica apstraktan pravni posao
Veći dio naše pravne teorije polazi od načela apstraktnosti mjenice prema kome se u mjeničnom pravu ne ispituje pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika. Apstraktnost mjenice znači da je mjeničnopravni odnos nezavisan od osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata i da mjenična obaveza nastavlja da proizvodi pravno dejstvo čak i kada je osnovni pravni posao u vezi sa kojim je mjenica izdata, prestao da postoji.[5]
Shodno toga, smatra se da dospjelost mjenice može biti označena na bilo koji dan, nezavisno od dospjelosti potraživanja iz osnovnog posla, u skladu sa mjeničnim ovlašćenjem, te da pravo na popunjavanje mjenice ne zastarijeva, osim ukoliko je samim mjeničnim sporazumom ugovoren krajnji rok do kog se blanko mjenica može popuniti (što je poželjno ugovoriti). Takav stav se nalazi u gotovo svim udžbenicima mjeničnog prava.[6]
Jedno od često citiranih stanovišta jeste da zastarjelost blanko mjenice teče po Zakonu o mjenici, ako je datum izdavanja popunjen prije predaje blanko mjenice povjeriocu, ali ukoliko je datum izdavanja popunjen kasnije, zastarjelost teče prema ispunjenom mjeničnom pismenu.[7]
Dospjelost mjenice mora biti označena u skladu sa dospjelošću obaveze iz osnovnog posla?
U novijoj sudskoj praksi prisutan je suprotan stav – da dospjelost mjenice mora biti označena u skladu sa dospjelošću obaveze iz osnovnog posla. Ističe se da se blanko mjenica (koja je punovažna) razlikuje od nepotpune (koja nije punovažna) upravo po sporazumu za popunu mjenice. Dakle, sporazum za popunu mjenice je ključni element koji jednoj mjenici koja nema sve bitne mjenične elemente daje “snagu” da se ipak i dalje smatra mjenicom. Zbog toga se smatra da bi sporazum trebalo da sadrži ovlašćenje imaocu mjenice da savjesno, u skladu sa Zakonom o mjenici i osnovnim poslom, označi dospjelost mjenice i mjeničnu svotu.
Dodatni argument protiv mogućnosti imaoca blanko mjenice da je popunjava “po svojoj volji” jeste da bi to bilo u suprotnosti sa odredbama Zakona o mjenici o dospjelosti mjenično-pravne obaveze (čl. 34 ZOM) i zastari mjeničnih potraživanja (čl. 80 ZOM). Navedenim odredbama propisano je da se mjenica može izdati po viđenju, na određeno vreme po viđenju, na određeno vreme od dana izdavanja, na određeni dan, te da je ništava mjenica u kojoj je dospjelost drukčije naznačena. Osim toga, propisano je da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti; dok mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice, protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospjelosti.
Na ovaj način je rezonovao Vrhovni sud Republike Hrvatske kada je na sjednici građanskog odjeljena VSRH Su IVg 46/2007-4 od 16.aprila 2007. godine, usvojio sljedeći zaključak:
“Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju blanko mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašćen po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu sa osnovnim pravnim poslom.”
Kritika sudske prakse i zaključak
Shvatanja izražena u obrazloženju navedenih zaključaka Vrhovnog suda Republike Hrvatske su dosta kritkovana. Prije svega, ističe se da blanko mjenica u momentu izdavanja još uvijek nije mjenica (tek kad se popuni ona to postaje)[8], pa se na nju ne mogu primjenjivati pravila mjeničnog prava o određivanju roka dospjelosti i rokovima zastarjelosti mjeničnih potraživanja; tek kada se blanko mjenica popuni, na nju se mogu primjenjivati pravila mjeničnog prava.[9] Osim toga, navodi se i to da vezivanje problematike označavanja dospjelosti mjenice sa zastarjelošću potraživanja iz osnovnog posla, s jedne strane, a sa druge sa zastarjelošću mjenične obaveze, nije prihvatljivo niti pravno konzistentno, jer se ugovoranjem stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja anuliraju rokovi zastarjelosti iz osnovnog posla.[10]
Otuda se prihvatljivim čini stanovište po kojem sporazum za popunu mjenice koji bi ovlastio mjeničnog povjerioca da po svojoj slobodnoj volji odredi rok dospjelosti, možemo smatrati suprotnim osnovnim pravilima obligacionog prava, ali ne i mjeničnog prava. U tom slučaju zapravo ne možemo ni smatrati da postoji sporazum o roku dospjelosti, već se jednoj strani daje puna sloboda da samostalno, po vlastitom nahođenju, odredi taj rok. Takva klauzula nije u skladu sa čl. 47. Zakona o obligacionim odnosima, jer je obaveza povjerioca neodređena i neodrediva. Ona je takođe suprotna načelu savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), javnom poretku i poštovanju dobrih običaja (čl. 51. ZOO). Dakle, takvu klauzulu bismo mogli smatrati ništavom zbog njene suprotnosti opštim pravilima obligacionog prava, a ne zbog toga što je suprotna odredbama Zakona o mjenici o dospjelosti mjenične obaveze i zastarjelosti mjeničnog potraživanja.[11]
I na kraju, potrebno je istaći i to da obavezivanje mjeničnog povjerioca da u blanko mjenici označi rok dospjelosti u skladu sa rokovima dospjelosti potraživanja iz osnovnog posla samo naizgled štiti mjeničnog dužnika, dok mu u stvarnosti šteti jer će povjerilac morati da požuri sa naplatom mjenice kako ona ne bi bila prejudicirana. U suprotnom, ako je slobodan da upiše i neki kasniji rok, onda može odgoditi postupak prinudne naplate putem mjenice, što je sigurno u interesu mjeničnog dužnika.[12]
S obzirom na sve navdeno, možemo zaključiti da označavanje dospjelosti u blanko mjenici ne bi trebalo kruto vezivati za dospjelost obaveze iz osnovnog posla, jer to obesmišljava postojanje blanko mjenice i nije u interesu ugovornih strana. S druge strane, ne bi trebalo ostaviti punu slobodu mjeničnom povjeriocu da odredi dospjelost proizvoljno, odnosno takva klauzula bi se mogla smatrati ništavom prema osnovnim pravilima obligacionog prava, pa je preporučljvo da se u samom mjeničnom ovlašćenju odredi krajnji rok do kada imalac blanko mjenice može mjenicu popuniti i podnijeti na naplatu.
Izvori:
1. Zakon o mjenici (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 32/2001), čl. 18(2).
2. U domaćem mjeničnom pravu zabranjeno je unošenje klauzule o kamati u mjenicu, osim kod mjenica koje dospijevaju po viđenju ili određeno vrijeme po viđenju. Izdavanjem blanko mjenice se izbjegava ova zabrana, tako da se i kod mjenica koje dospijevaju na određen dan daje mogućnost mjeničnom povjeriocu da obračuna dospjelu kamatu i pripiđe je glavnici.
3. D. Marković Bajalović, Blanko mjenica u svetlu meničnih načela, Pravna riječ 51/2017, 297.
4. Ibid.
5. Ibid, 285.
6. Vidi, M. Bartoš, Z. Antonijević, V. Jovanović, Menično i čekovno pravo, Privredni pregled Beograd, 1974, 170; M. Vasiljević, Trgovinsko pravo,Udruženje pravnika u privredni Srbije, Beograd 2014, 492; M. Giunio, Mjenica – Novine u platnom prometu, javnobiljžničkoj ovrsi i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Zbornik 48. susreta pravnika Opatija 10, Zagred 2010, 237;
7. Kosta Protić, Blanko menica, sa naročitim pogledom na pitanje o ispravnosti meničnog pismena, Beograd
8. “Blanko mjenica je hartija koja još nema sve bitne elemente mjenice, ali koja je, imajući oznaku i jedan potpis u mjeničnoj formi, podobna da to postane”, Vid. Vivante, Traitee de Droit Commercital, t. III, Paris, 1911, 350; slično Stranz, Stražnicki Milorad ističu da je u pitanju “nepotpuno pismeno dato s ovlašćenjem da bude popunjeno kao mjenica”; Postoje i suprotna shvatanja, da je mjenica već u momentu izdavanja mjenica, pod uslovom da postoji namjera izdavaoca da je tako izda i uputi mjeničnom povjeriocu da je ovaj kasnije popuni prema sporazmu. Vid. Bartoš, Antonijević, Jovanović, Menično i čekovno pravo,169.
9. D. Marković Bajalović, 302.
10. M. Giunio, Mjenica – Novine u platnom prometu, javnobiljžničkoj ovrsi i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Zbornik 48. susreta pravnika Opatija 10, Zagred 2010, 237;
11. D. Marković Bajalović, 302.
12. Ibid, 303.
[…] > Dospjelost i zastarjelost blanko mjenice […]