Jemstvo – odgovornost za tuđi dug

Ugovor o jemstvu je ugovor između povjerioca i jemca (ne između dužnika i jemca) na osnovu koga se jemac obavezuje povjeriocu da će ispuniti dug glavnog dužnika ukoliko ovaj to ne učini. Na ovaj način povjerilac pored glavnog dužnika dobija još jedno lice koje se obavezuje da vrati isti dug, čime povjerilac povećava šanse da naplati svoje potraživanje. Zbog toga je jemstvo u praksi veoma zastupljeno sredstvo obezbjeđenja obligacije i to lično sredstvo obezbeđenja (garancija je ličnost jemca).

 

Jemstvo dijeli pravnu sudbinu glavne obaveze

Jemstvo je akcesorna obaveza koja u svemu zavisi od glavne obaveze, odnosno koja dijeli pravnu sudbinu glavne obaveze. To prije svega znači da ako iz bilo kog razloga obaveza glavnog dužnika nije punovažna, ni jemstvo neće biti punovažno. Na primjer, glavni dužnik je kupac nepokretnosti koju treba da otplati na rate. Ali ugovor o kupoprodaji nepokretnosti nije zaključen u formi notarski obrađene isprave, te ja kao takav ništav. Stoga obaveza glavnog dužnika nije punovažna, ali nije punovažna ni obaveza jemca iako se njegova obaveza prema povjeriocu ne zasniva na ugovoru o kupoprodaji (koji je ništav), nego na ugovoru o jemstvu. Takođe, ako je obaveza glavnog dužnika uslovljena odložnim uslovom, pa se on ne ostvari, neće nastati ni obaveza glavnog dužnika ni obaveza jemca. Akcesornost se manifestuje i pri prestanku jemstva, jer prestanak obaveze glavnog dužnika povlači za sobom i prestanak obaveze jemca (npr.  ispunjenjem duga, oprostom duga glavnom dužniku i sl.), s tim da obaveza jemca može prestati i prije nego što prestane obaveza glavnog dužnika.

Obim jemčeve obaveze

Osnovno je pravilo da obaveza jemca ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika. Čak i ako bi nešto drugo bilo ugovoreno, zakon propisuje da se u tom slučaju obaveza jemca svodi na obavezu glavnog dužnika bez obzira na ugovor. Ali jemčeva obaveza može biti veća od onoga što je jemčio u momentu potpisivanja ugovora o jemstvu. Naime, pored ispunjenja cijele glavne obaveze i eventualno ugovorenih kamata, on je dužan i da nadoknadi nužne (opravdane) troškove koje je povjerilac imao s ciljem naplate duga od glavnog dužnika (na primjer, slanje opomena glavnom dužniku, troškovi sudskog postupka ako je eventualno pokrenut i sl.). Pored toga, jemac odgovara i za svako povećanje obaveze nastalo docnjom dužnika ili dužnikovom krivicom (npr. ako je u pitanju novčana obaveza, to će biti zatezne kamate).

Kada obaveza jemca može biti veća od obaveze glavnog dužnika

Postoje dvije situacije kada će obaveza jemca biti veća od obaveze glavnog dužnika:

U stečajnom postupku, povjerioci prijavljuju svoja potraživanja i ona se isplaćuju po isplatnim redovima, pri čemu se u svakom isplatnom redu povjerioci isplaćuju u srazmjerno umanjenom iznosu. Stoga ako glavni dužnik padne u stečaj, njegova obaveza prema povjeriocu će biti umanjena. Ipak, to smanjenje obaveze glavnog dužnika ne povlači za sobom i smanjenje obaveze za jemca, koji će i dalje biti dužan da ispuni cio iznos obaveze. Ovo je logično rješenje, s obzirom na to da je povjeriocu jemac potreban upravo onda kada nije u mogućnosti da se naplati od glavnog dužnika bez obzira na to šta je uzrokovalo nemogućnost plaćanja.

U slučaju smrti glavnog dužnika njegova zaostavština (koju čine i prava i obaveze) prelazi na njegove nasljednike. Međutim, nasljeđivanje dugova ostavioca nije neograničeno. Osnovno pravilo nasljednog prava jeste da nasljednici odgovaraju za dugove ostavioca samo do visine svog nasljednog dijela. Stoga, ako je dug povjerioca prema ostaviocu bio veći od vrijednosti naslijeđene imovine, obaveza nasljednika se umanjuje, dok jemac i dalje odgovara za cio, neumanjeni iznos obaveze za koju je jemčio.

Više jemaca za isti dug (sajemstvo)

Kada više lica jemči povjeriocu za isti dug, oni odgovaraju solidarno i to bez obzira na to da li su jemčili zajedno ili se svaki od njih obavezao odvojeno, osim ako je ugovorom eksplicitno ugovoreno drugačije. Dakle, povjerilac kome glavni dužnik nije izmirio dug ovlašten je da se obrati bilo kome od sajemaca i da zahtijeva od njega isplatu cjelokupnog duga.

Kada se može zahtijevati ispunjenje obaveze od jemca?

Ugovorom o jemstvu, jemac se obavezuje da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika ako ovaj to ne učini.  Dakle, iz ove opšte definicije jemstva proizilazi da obaveza mora biti dospjela i da je dužnik nije ispunio. Međutim, za odgovor na pitanje kad se može zahtijevati ispunjenje obaveze od jemca potrebno je prethodno znati da postoje dvije vrste jemstva: supsidijarno  i solidarno jemstvo.

Kod supsidijarnog jemstva, od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu. Dakle, potrebno je da povjerilac uputi pisani poziv za ispunjenje obaveze u određenom roku. Ova obaveza povjerioca postoji čak i kada je osnovnom ugovoru već bio predviđen rok za ispunjenje obaveze. Često se pogrešno misli da povjerilac treba da pokuša da se naplati od glavnog dužnika putem suda, a da se od jemca može naplatiti tek pošto pokušaj prinudne naplate od glavnog dužnika ne uspije. Davno, u Srpskom građanskom zakoniku bilo je predviđeno upravo ovakvo rješenje, ali od donošenja Zakona o obligacionim odnosima 1978. godine se to više ne zahtjeva.

Drugi oblik jemstva jeste solidarno jemstvo (tzv. jemac platac). U tom slučaju jemac odgovara povjeriocu za cijelu obavezu kao i glavni dužnik i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, bilo od obojice u isto vrijeme. Dakle, nema čak ni obavezu da se prethodno obrati dužniku za ispunjenje obaveze već može odmah da traži ispunjenje od jemca.

Prema ZOO, kod građanskih ugovora supsidijarno jemstvo se pretpostavlja ako nije izričito ugovoreno solidarno jemstvo. Dok se kod ugovora u privredi pretpostavlja da je jemstvo solidarno ako nije drugačije ugovoreno. Ovdje je bitno napomenuti da jemac odgovora kao jemac platac ako je jemčio za obavezu iz ugovora o privredi, pri tome nije od značaja  kakav je status samog jemca, odnosno da li je on pravno lice koje obavlja privrednu djelatnost, preduzetnik ili fizičko lice koje se ne bavi privrednom djelatnošću.

Čak i kada je jemstvo supsidijarno, postoje dva posebna slučaja u kojima povjerilac ne mora prethodno pozivati dužnika na ispunjenje obaveze, već može tražiti ispunjenje direktno od jemca:

1. ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti ispunjenje obaveze (na primjer, povjerilac zna da su drugi povjerioci dužnika pokrenuli prinudno izvršenje pravosnažne sudske presude, ali se nisu namirili jer dužnik nije imao imovinu koja bi bila predmet izvršenja) ili
2. ako je glavni dužnik pao pod stečaj (kada je nesporno da je insolventan i da ne može izvršavati svoje obaveze).

Zastarjelost obaveze jemca

Već smo vidjeli da prestanak obaveze glavnog dužnika povlači za sobom i prestanak obaveze jemca. Isto tako (u pravilu) zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarijeva i obaveza jemca. Ipak, kada je jemstvo supsidijarno a rok za zastarjelost obaveze glavnog dužnika duži od dvije godine (što će biti slučaj kod ugovora o kupoprodaji, zakupu, zajmu, kreditu itd.) obaveza jemca zastarijeva po isteku dvije godine od dana dospjelosti obaveze glavnog dužnika. Dakle, u ovom slučaju, obaveza jemca je zastarjela iako obaveza glavnog dužnika još uvijek nije zastarjela, i to dvije godine po dospjelosti obaveze glavnog dužnika. Na ovaj način se sankcioniše nemarni povjerilac koji odugovlači sa naplatom potraživanja, dok povjerilac koji preduzme određene radnje u cilju naplate potraživanja bilo prema glavnom dužniku bilo prema jemcu može izazavati prekid zastare (kada rok za zastarjelost počinje teći ispočetka), i time produžiti i rok za zastarjelost obaveze jemca. Međutim, da bi prekid zastare koji nastupi prema glavnom dužniku imao dejstvo prema jemcu potrebno je da je do prekida došlo usljed nekog postupka povjerioca protiv glavnog dužnika pred sudom. Ako bi do prekida zastare došlo nekom radnjom dužnika, na primjer izjavom o priznanju duga, takav prekid ne bi imao dejstvo prema jemcu, te bi u odnosu na njega zastarijevanje nastavilo da teče.

Navedeno pravilo o zastari obaveze jemca u roku od dvije godine ne važi kada je ugovoreno solidarno jemstvo, odnosno kod ugovora u privredi i kada nije izričito ugovoren oblik jemstva (jer se solidarno jemstvo kod ovih ugovora pretpostavlja). Dakle, kada se jemac obavezao kao jemac platac njegova obaveza redovno zastarijeva kad i obaveza dužnika.

U narednim tekstovima ćete moći pročitati više o situacijama kada obaveza jemca prestaje i prije nego što prestane obaveza glavnog dužnika, te o pravu jemca da se naplati od glavnog dužnika i eventualno ostalih sajemaca nakon što je izmirio dug prema povjeriocu.

 

Izvori:

Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br.  29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93, 3/96, 74/04), čl. 977-1019.

Slobodan Perović, Dragoljub Stojanović i dr., Komentar Zakona o obligacionim odnosima, Knjiga Druga, Pravni fakultet Kragujevac i Kultrurni Centar Gornji Milanovac, 1980, str. 974-1003.