Porezom na dodatu vrijednost se oporezuju isporuke dobara i pružanja usluga koje poreski obveznik izvrši u BiH uz naknadu, u okviru obavljanja djelatnosti, te uvoz dobara u BiH. Dakle, PDV je porez na promet; tačnije, on se “tehnički” vezuje za čin prometa, ali suštinski pogađa potrošnju. Tako, ako ste u prodavnici kupili čokoladu od 5,00 KM, platili ste 0,726 KM PDV-a. Trgovac je PDV obveznik, ali je teret PDV prevalio na svog kupca, kroz uvećanu cijenu (da nije PDV obveznik, istu čokoladu bi vam mogao naplatiti 4,27 KM), tako da PDV suštinski pogađa rashode koje kupci (kao poreski destinari) imaju da bi obezbijedili svoju potrošnju.
Obavezu da se registruju kao PDV obveznici imaju lica čiji oporezivi promet dobrima ili uslugama (i promet dobrima oslobođenim uz kredit) u prethodnoj godini prelazi ili je vjerovatno da će preći prag od 50.000 KM. Međutim, PDV nije samo porez za veliki biznis, pa se kao PDV obveznici mogu registrovati i lica čiji ukupan promet dobara ili usluga u prethodnoj godini ne prelazi ili nije vjerovatno da će preći iznos od 50.000 KM. Ali zašto bi se neko dobrovoljno registrovao za PDV, ako ne mora? Zašto bi neko želio da bude obveznik još jednog poreza i da svoje proizvode i usluge prodaje skuplje za 17%? Odgovor nije sasvim jednostavan i zahtijeva razumijevanje PDV-a, odnosno načina na koji PDV funkcioniše.
Kako funkcioniše PDV?
Da bismo razumjeli kako funkcioniše PDV moramo prvo razumjeti paradoks PDV-a:
“PDV je porez kod kojeg su oni koji za sebe vjeruju da su oslobođeni ustvari oporezovani, a oni koji za sebe vjeruju da su oporezivani u načelu su oslobođeni…Ko god shvati značenje ovog, neće imati problema da razumije PDV.”
Prvi dio paradoksa “oslobođeni je u stvari pogođeni” znači da obveznik čije su trasakcije oslobođene PDV-a, ne obračunava PDV na svoje isporuke, ali isto tako nema pravo da odbije PDV koji je on platio na dobra i usluge koje su njemu isporučene (obračunat u nabavnoj cijeni). Dakle, oslobođeni će faktički da snosi teret PDV-a koji plaća kroz nabavnu cijenu dobara i usluga. Pošto ne može obračunati i iskazati PDV na dobra i usluge koje on isporučuje, ne može ni odbiti PDV koji je on platio, tako da prolazi kao krajnji potrošač jer ga konačno pogađa PDV koji su mu obračunali i naplatili njegovi dobavljači.
Drugi dio paradoksa, da je “oporezovani u stvari rasterećen”, znači da poreski obveznik obračunava PDV na isporuke dobara ili pružanje usluga, ali ima pravo da od poreza koji duguje odbije ulazni porez, a uz to, podižući cijenu po kojoj prodaje dobra, odnosno pruža usluge za iznos PDV-a, poreski teret prevaljuje na svoje kupce, odnosno korisnike usluga. Ulazni porez je iznos PDV-a koji je poreskom obvezniku obračunat na promet dobara ili usluga, kao i iznos PDV-a koji plati prilikom uvoza dobara koja će koristiti u svrhu poslovanja. Odnosno, to je iznos PDV-a koji je posebno iskazan u poreskim fakturama za promet dobara i usluga koje su poreskom obvezniku izvršili drugi poreski obveznici, kao i iznos PDV-a koji je plaćen prilikom uvoza i posebno iskazan u jedinstvenoj carinskoj ispravi (JCI).
Više o ulaznom porezu i uslovima za odbitak ulaznog poreza pročitajte na ovom linku.
Dakle, pozitivna strana PDV-a je što imate pravo na odbitak ulaznog PDV-a, odnosno PDV koji plaćate na dobra i usluge koji vam isporučuju vaši dobavljači (ulazni PDV) možete odbiti od iznosa PDV koji vi treba da platite (izlazni PDV). Ukoliko je PDV koji ste platili vašim dobavljačima veći od PDV koji vi dugujete, tada imate pravo na povrat PDV-a od UIO.
Primjera radi:
ABC d.o.o. koji je PDV obveznik, nabavlja opremu za video nadzor od drugog PDV obveznika. U toku jednog poreskog perioda je nabavio opremu u vrijednosti od 100.000 KM, na koju je platio 17.000 KM PDV. U istom tom periodu izvršio je usluge montaže i održavanja opreme za različite subjekte u iznosu od 150.000 KM i na cijenu pruženih usluga obračunao 25.500 KM PDV-a. To znači da će na za ovaj poreski period imati pravo na povrat PDV-a u iznosu od 8.500 KM. Vidimo da je ABC d.o.o. kao onaj koji je oporezovan, ustvari rasterećen jer ne snosi teret PDV.
Ukoliko je pak, opremu za video nadzor u istom iznosu nabavio fakultet koji je oslobođen obaveze plaćanja PDV-a za pružanje usluga obrazovanja; on je, takođe, morao da plati 17.000 KM PDV-a, ali pošto na usluge koje pruža ne može da obračuna PDV on nema pravo ni da vrši odbitak ovog ulaznog PDV-a, što dalje znači da konačno snosi teret plaćenog PDV-a. Dakle, fakultet koji je oslobođen PDV-a je ustvari pogođen PDV-om.
Da zaključimo: jednom kada uđete u sistem PDV-a morate naplaćivati PDV na dobra i usluge koje isporučujete svojim kupcima i drugim poslovnim subjektima; Teret PDV-a prebacujete na njih kroz povećavanje cijene vaših dobara i usluga. PDV koji naplatite morate uplatiti Upravi za indirektno oporezivanje BiH, ali imate pravo da od PDV-a koji ste dužni da uplatite odbijete PDV koji ste vi platili. Ideja je da se PDV koji naplatite i PDV koji platite “prebiju”. Ono što preostane nakon prebijanja (ako je više PDV-a koji ste naplatili u odnosu na PDV koji se platili) uplaćujete UIO, odnosno (ako je više PDV koji ste platili u odnosu na PDV koji ste naplatili) UIO vrši povrat PDV-a.
Više o uslovima za povrat PDV-a, pročitajte na ovom linku.
Kada je dobro biti u sistemu PDV-a?
Ukoliko neki poslovni subjekt ima veliko učešće inputa nabavljenih od subjekata koji su PDV obveznici (koji obračunavaju PDV na isporučena dobra i pružene usluge), njemu se ne isplati ne biti u sistemu PDV-a jer ne može odbiti prethodni porez, pa mora da snosi teret plaćenog PDV-a. Drugim riječima, ulaskom u sistem PDV-a troškovi poslovanja će biti jeftiniji za iznos PDV-a jer će moći odbijati PDV plaćen po svim ulaznim računima. Isto tako, ukoliko mu je značajno učešće prihoda koje ostvaruje isporukama drugim PDV obveznicima, više će mu se isplatiti da bude u sistemu PDV-a, jer će PDV obveznici radije kupovati od drugih PDV obveznika (koji će im obračunati PDV) jer će taj ulazni PDV moći odbiti od svog izlaznog PDV-a.
Nasuprot tome, ukoliko neki poslovni subjekt pretežno isporučuje dobra ili pruža usluge licima koja nisu PDV obveznici, njemu se više isplati da ne bude u sistemu PDV-a. Naime, ulazak u sistem PDV-a za njega bi značilo da podiže cijenu isporučenih dobara i usluga, kako bi trošak PDV-a prevalio na krajnjeg korisnika, ali to podizanje cijene može da “otjera” kupce kod konkurenata koji nisu u sistemu PDV-a i čija su dobra i usluge otuda jefitnija. Pored poskupljenja dobara i usluga, i usluge knjigovodstva su skuplje za PDV obveznike, zbog potrebe za vođenjem dodatnih evidencija (KIF, KUF) te mjesečnog ili tromjesečnog obračuna.
Dakle, u svakom konkretnom slučaju potrebno je dobro razmisliti i izvagati razloge za i protiv, pa onda odlučiti. Ali je potrebno imati na umu da ukoliko se odlučite za dobrovoljnu registraciju za PDV, morate ostati PDV obveznik narednih 60 mjeseci (5 godina), što je prilično dugo razdoblje. Nasupot tome, lica koja su ušla u sistem PDV-a jer su bila obavezna po zakonu da se registruju, mogu se odjaviti ukoliko im u prethodnoj godini oporezivi promet dobara i usluga padne ispod propisanog praga (od 50.000 KM).
O posebnom postupku oporezivanja poljoprivrednika koji nije PDV obveznik pročitajte na ovom linku.
Dopao Vam se tekst i mislite da je koristan? Podijelite ga sa prijateljima
Izvori: Dejan Popović, Poresko pravo, Univerzitet u Beogradu, Pravni fakultet, Beograd 2017.